Proslavljen zlatni jubilej patra Jurija Devetaka
U nedelju, 22. maja 2016. u župi Sv. Ćirila i Metoda u Beogradu svečano je obeležen veliki jubilej – 50 godina svešteništva – patra Jurija Devetaka, lazariste i sveštenika. Svečanu zlatnu misu je predvodio slavljenik p. Jurij sa svojom sabraćom: župnikom Lojzom Letonjom, p. Petrom Taševom, trojicom lazarista iz Slovenije, od kojih jedan vizitator, nadbiskupom beogradskim mons. Stanislavom Hočevarom, apostolskim nuncijem u Republici Srbiji mons. Lučanom Surijanijem, kancelarom don Aleksandrom Kovačevićem i fra Benediktom Vujicom. U crkvi je uz župsku zajednicu bila prisutna i rodbina zlatomisnika iz Slovenije i sestre usmiljenke na čelu sa sestrom provincijalkom.
Mnogo je bilo razloga za slavlje i zahvaljivanje Bogu ovog dana, jer je pred nama brat redovnik koji iza sebe ostavlja veliki trag, primetili su u svom pozdravu i čestitci nadbiskup mons. Stanislav Hočevar i župnik Lojze Letonja. Gospodin nuncije je zlatomisniku preneo pozdrave i blagoslov od pape Franje uz njegovu sliku i prigodnu čestitku, gde p. Jurija poverava Blaženoj Devici Mariji. Nuncije je u svojoj čestitci pomenuo primer sejača iz Evanđelja te primetio, koliko semena je posejao p. Jurij i da je to seme i te kako padalo na plodno tlo, pošto se u crkvi vidi živa zajednica. Čestitku zahvalnosti su zlatomisniku uputile još sestre usmiljenke, rodbina iz Slovenije i predstavnik župske zajednice sv. Ćirila i Metoda.
Ovim povodom izašla je iz štampe knjiga Župa sv. Ćirila i Metodija u Beogradu i lazaristi, koju je nekoliko godina pripremao slavljenik, autor p. Jurij sa svojim saradnicima. Pater Jurij se svojom požrtvovnošću i trudom ostvario i nekoliko opipljivih dela, kao što je strast za arhiviranjem mnogih događaja u župi sa svojom tipičnom preciznošću i pedantnošću. Pomenuta knjiga ne bi ni izašla, ako autor ne bi u ovih 38 godina posvetio arhivi toliko pažnje. Pater Jurij je takođe bio glavni urednik molitvenika Oremus, uz pomoć kojeg se peva i moli u svim župama Nadbiskupije. Župski hor sv. Ćirila i Metoda pod njegovim vođstvom, osim što peva na nedeljnim misama, učestvuje i na takmičenjima van župe.
U nastavku objavljujemo propoved beogradskog nadbiskupa Hočevara povodom zlatne mise p. Jurija devetaka:
I moja su radost djeca Čovjekova
„Ovo govori Mudrost Božja: Gospodin me stvori kao počelo svoga djela. Bila sam kraj Njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan… igrala sam po tlu zemlje Njegove i moja su radost djeca čovjekova“ (Izr 8, 22.31)
I moja su radost djeca čovjekova! To je poruka Početka bez početaka, poruka Kraja bez kraja; to je poruka Vječnoga i Neprolaznoga; to je poruka Jedinoga i zato svima nama Najbliskijega!
Dragi oče Juriju, slavljeniče koji ćeš za koji dan napuniti 75 godina života, a za mjesec dana 50 godina svećeništva!
Tebi je – zlatomisniče – na ovu svetkovinu Presvetoga Trojstva upućena ova poruka: „Moja su radost djeca čovjekova!“
Ti, svečaru, brate naš, a osobito brate Kristov i po Kristu sine Svevišnjega;
ti, deveto dijete obitelji Devetak;
ti, kršćanine Juriju, koji si po svome župnom zaštitniku sv. Juriju ponio u svijet nadu pobjede nad zlom;
ti, zavjetima Bogu posvećena osobo, obilježena karizmom sv. Vinka Paulskoga;
ti, svećeniče Gospodnji, koji si Svetim Redom postao usta Gospodnja i drugi Krist: ti si radost Gospodnja!
Gospodnja Te mudrost odvajkada u ljubavi rodila i tako si mogao i Ti, kad je za Tebe došla punina vremena spasenja, preuzeti povjesnu ulogu i zadaću.
Zato smo danas puni divljenja dok promatramo ove neopisive darove Trojedinoga Boga date Tebi, čovječanstvu i svijetu, puni smo zahvalnosti u duhovnom plesu – poput vječne Mudrosti – s Tobom. Ako se sama vječna Mudrost toliko raduje i pleše nad svakim novim rađanjem i nastankom, kako se tome ne bi veselili svi članovi tvoje obitelji, tvoji dragi rođaci i prijatelji, tvoja subraća lazaristi, na čelu s ocem vizitatorom, predrage sestre usmiljenke s kojima dijeliš karizmu milosrđa – na čelu sa sestrom provincijalkom! Kako se ne bi radovali braća svećenici i tvoj biskup; kako se ne bi radovala čitava Crkva koju ovdje predstavlja sam osobni poslanik pape Franje – njegova ekselencija mons. Luciano Suriani, kome izričemo posebnu zahvalu i pozdrav!
Eccellenza Reverendissima, godiamo molto per la Sua presenza tra di noi, celebrando oggi i piu’ profondi misteri della fede e della storia d’un nostro fratello sacerdote!
Dragi zlatomisniče i dragi svi vi prisutni…!
Nema drugoga puta da bismo mogli otkrivati najdublje stvarnosti života, a to je: Gdje je Presveto Trojstvo, tamo je ljubav, a gdje je ljubav – tamo je Presveto Trojstvo; nego što je radost, zanos, čuđenje, pjevanje i ples srca! Samo dubinska radost i bogatstvo liturgijskog slavlja uvode nas u onaj Početak svega, koji je početak svakome početku, pa zato i cilj i smisao svakome početku, što znači i Kraj bez kraja svemu što je u Mudrosti stvoreno na sliku i priliku toga Početka…
Slaviti, dakle, jubilej svećeništva znači uranjati u one najdublje tajne svega postojećeg, da bismo po tom uranjanju „mi“ postali sve više MI, da bi svatko od nas otkrivao da može biti „ja“ samo onoliko koliko živi one odnose ljubavi koji postoje u Trojstvu. Čovječanstvo, naime, nije zbir – puka suma – u sebe zatvorenih i sebi dostatnih pojedinaca, nego zajedništvo osoba u odnosu: jedinstvo u različitosti.
Sv. Pavao, genij toga uranjanja u Otajstvo svih otajstava, radosno nam kliče:
„Braćo i sestre, opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu Kristu. Po Njemu, u vjeri, imamo pristupa u ovu milost!“ (Rimlj 5, 1–2).
Upravo to je otkrio i naš slavljenik: samo po vjeri – po tom nadubljem odnosu čuđenja nad otajstvom Boga – može moj život biti opravdan! Samo tako mogu razumjeti sebe, druge oko sebe, svijet oko sebe. Bez tog odnosa vjere prema Tajni Boga – ostajem nepoznanica sebi, bližnjima, svijetu. Život bez odnosa prouzrokuje smrt, uništava odnose, ubija zajedništvo. Zato sam i postao svećenik – graditelj mostova između Boga i čovjeka; Neba i Zemlje; duše i tijela; prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Da, zato se Vječna mudrost i naziva graditeljicom!
Braćo i sestre, zato i ja zajedno sa sv. Pavlom, tako radosno ispovijedam: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim – po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5, 5).
Zato, nadalje, sv. Pavao, taj apostol nadahnuća svim apostolima, tako jasno uviđa kako je svekolika stvaralačka Ljubav Oca nama prenesena i objavljena u Isusu Kristu, a Sveti Duh svakome od nas, na svakome mjestu i u svako vrijeme punom snagom Njega tumači, Njega približava, prosvetljuje naš razum da bismo Ga prihvaćali i grije srce da bismo Ga ljubili.
A time nam Duh Sveti omogućuje razumijevanje osnovne činjenice da je sámo Sv. Trojstvo Ljubav i da samo tamo gdje je čista Ljubav, tamo je i Presveto Trojstvo, ali i sljedeće:
– da je Bog beskonačno otajstvo, ali nama ipak u svemu najbliži – bliži nam je On nego mi samima sebi;
– da je Presveto Trojstvo tolika dubina, da se u nama javlja vrtoglavica, ali sama ta vrtoglavica ozdravljuje naše biće;
– da je Presveto Trojstvo prije svega i iznad svake povijesti, ali da je upravo ono jedino nositelj i smisao povijesti.
Sv. Pavao, kao i toliki drugi sveci, tako su nadalje otkrili: uzvjerovati ovom Otajstvu Ljubavi podrazumijeva i najčistiji čin potpune predanosti Njoj! Biti sasvim Njegov omogućuje mi biti sasvim svoj, originalan i slobodan. Sloboda odnosa ljubavi u Presvetom Trojstvu onaj je beskonačni ocean u kojem se uvijek može rađati u ljubavi, služiti u predavanju te rađati se u uvijek novom rađanju odnosa, što jedino stvara moj identitet, moje biće, moju sreću, moju neuništivu nadu!
Svaki je početak u tom oceanu Trojstva autentična punina, a svaka punina ujedno novi početak! Tragični filozof Niče nije, na koncu konaca, bez razloga opisao činjenicu: kada se zanesenjak sa svjetiljkom koji je tražio Boga – jer smo ga mi ljudi ubili (u sebi) – zapitao: A zašto ne bih ja bio Bog?, ostao je bez riječi i svjetiljka mu je ispala iz ruke.
Da, braćo i sestre, tolikom broju ljudi pala je svjetiljka traženja Tajne iz ruke, jer su samoga sebe htjeli proglasiti za Boga…
Zato je ovaj dan slavlja svećeništva tako važan za nas, jer nam sam svećenički jubilej postavlja pitanje Boga i pitanja o Bogu. Slavlje svećeništva nam je potrebno da bismo zacijelo pobijedili našu samodostatnost i usmijerili se k Otajstvu, k Početku; onom Početku koji sve nosi, koji sve uzdržava; koji svemu daje smisao, puninu te, dakle – cilj!
Slavlje nam je potrebno da bismo pjevali, radovali se i u svojim srcima plesali životnom radošću! Jer radost u Gospodinu naša je moć.
Slavlje nam je potrebno da bismo se sjećali svega što je nama i za nas Gospodin učinio i još uvijek čini!
Samo onaj tko pripovijeda o velikim Božjim djelima doista veliča Gospodina!
Braćo i sestre, radosno razmišljajući o svim ovim neopisivim stvarnostima Presvetoga Trojstva, sav uzbuđen otkrih: zar nije upravo zato naš zlatomisnik od mladih dana, osobito – znakovito – u vrijeme studija sv. bogoslovlja, uzljubio pjevanje kao i sviranje na orguljama?! Srce, naime, koje je uronjeno u odnose Trojice, ne može šutjeti niti samo govoriti. Rekao bi Chesterton – sámo pjevanje i sviranje koliko-toliko je dostojan govor o Bogu, a osobito razgovor s Bogom.
Iznenadilo me je, nadalje, kako je naš zlatomisnik uvijek gajio duhovnost i kulturu sjećanja; sjećanja na sva velika i čudesna Božja djela! Tko bi danas mogao dostojno predstaviti što su sve ruke našega slavljenika zapisale i arhivirale – u knjige, matice, časopise, revije, pisma i u notama; radove drugih dopunile; fotografskim aparatom dokumentirale?
Kako se ne bismo i mi u Svetom Duhu radovali dok otkrivamo kako se naš slavljenik ustrajno borio za čistotu istine, ljepotu riječi, dosljednost u zaključivanju i pravovjernost u ispovjedanju. Različiti arhivi – tako i nadbiskupski – svjedočit će o svećeničkoj brižljivoj ljubavi da sve bude na svome mjestu, onako kako je Tvorac svega zamislio, Uskrsli i na Nebo uzašli obnovio ono što je palo, a Duh Istine tajno nadahnjivao!
Znakovito je, nadalje, da je naš današnji slavljenik – nakon godina mladosti i godina svećeničke formacije, uvijek boravio u glavnim gradovima: u Ljubljani, Zagrebu, a naročito u Beogradu! Ta tri grada obilježavaju njegovo pastoralno djelo i uvijek – gdje god boravio i radio, on radi u centru zajednice lazarista, u centru Crkve, i to tako da je uvijek u službi čitave zajednice, jer je uvijek u dubokim odnosima s vodstvom svake zajednice.
Ne preostaje nam, dakle, braćo i sestre, ništa drugo osim da se divimo kako Tajna Presvetog Trojstva preobražava čovjekovo biće i da se usrdno molimo da svako začeto i rođeno ljudsko biće može iskusiti kako se Vječna Mudrost raduje nad njime i da zato napreduje sve do Kristove zrelosti!
Dragi svi vi roditelji i odgojitelji; dragi svi vi duhovni očevi i majke: omogućimo, dakle, da u današnjem svijetu ova Božja radost nad djecom ljudskom bude vidljiva i opipljiva!
Ne dopustimo da umjetni smijeh i zvuk i ples prolaznoga svijeta postane glasniji, opipljiviji i privlačniji od beskrajnih dubina Vječne mudrosti i Vječne radosti.
Tebi, misniče zlatni, od srca želimo da i dalje budeš prijenosnik nebeskih radosti. A svi mi, okupljeni danas oko Tebe, odgovorno obećavamo naprestano zazivanje Duha Svetoga, da bi On i danas obnavljao lice naše Zemlje, kao vjetar čistio ozračja naših odnosa i kao vatreni plamenovi zagrijevao srca obitelji zemaljske!
Neka bude sva slava, čast i dika Vječnoj Mudrosti po kojoj je sve nastalo i u kojoj se možemo svi bez kraja radovati. Amen. (kmc)
