Homelokalne vestiPrva Tribina korizmenih petaka o Drugom vatikanskom saboru i snazi vjere

Prva Tribina korizmenih petaka o Drugom vatikanskom saboru i snazi vjere

Prva Tribina korizmenih petaka održana je 11. marta u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Multimedijalnoj dvorani Pastoralnog centra Papa Ivan Dobri koju je predvodio prof. dr sc. fra Ivan Šarčević s Franjevačke teologije u Sarajevu, a moderator tribine bio je fra Ilija Alandžak, dekan Beogradskog dekanata.

Prije tribine održana je pobožnost križnoga puta koju je predvodio beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar, a nakon pobožnosti nadbiskup je predvodio svetu misu. Molitvena nakana ove pučke pobožnosti bila je za mir u svijetu, dok je ista nakana nastavljena i za vrijeme svete mise, s tim da se još molilo za pronalazak Mateja Periša, mladića koji je nestao u Beogradu prije dva mjeseca i još uvijek se traga za njim, druga nakana bila je za zdravlje gosp. Nike Hribara, nadzornog arhitekta u obnovi Marijanuma i treća kao zahvala što nitko nije stradao u ambasadi Republike Hrvatske u Beogradu kad je nedavno izbio požar.

Uz nadbiskupa su koncelebrirali fra Ivan Šarčević, profesor s Franjevačke teologije u Sarajevu, fra Ilija Alandžak, dekan Beogradskog dekanata, vlč. Mihael Sokol, župnik i rektor Marijanuma i fra Darko Drlja, dok je đakonsku službu obavljao đakon vlč. Stipo Filipović.

Nadbiskup Hočevar je i ovoga puta uputio poziv Njegovoj Svetosti g. g. Porfiriju, patrijarhu srpskom, da se uključi u molitvu i Srpska Pravoslavna Crkva, a Patrijarh je opet odgovorio pozitivno te je delegirao svoga vikarnog episkopa g. Justina, episkopa hvostanskoga koji je nazočio križnom putu, svetoj misi i tribini. Na svetoj misi i tribini je bio i g. Gavrilo Grban iz Uprave za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama. Na molitvu i tribinu se odazvao i otac nestalog Mateja g. Nenad Periš, kao i djelatnici iz ambasade Republike Hrvatske u Beogradu.

Na početku svete mise vlč. Sokol je pozdravio sve nazočne vjernike uputivši ih na molitvene nakane ove svete mise. Uputio je poseban pozdrav nadbiskupu Hočevaru kao i fra Šarčeviću koji je propovijedao na ovom euharistijskom slavlju.

Fra Šarčević je u propovijedi govorio o monoteističkim religijama židovstvo koje u sebi nosi nadu, islam koji nosi pravdu i kršćanstvo koje je religija ljubavi. Propovjednik se osvrnuo na samu stvarnost pravde te istakao da nama čovjeka koji nije doživio nepravdu, ali isto tako nema čovjeka koji nije nanio nepravdu drugom čovjeku. U Bibliji se za čovjeka koji je svet kaže se pravedan, a ne svet, jer samo je Bog svet i savršen. Pravda ili pravednost znači svakome dati ono što mu pripada. Fra Šarčević je tumačeći proroka Ezekiela koji poručuje „Ako se bezbožnik odvrati od zloga puta on se spašava“, poručio kako nema boljeg života i ničeg ljepšeg od obraćenja. To se vidi u svakodnevnom životu, npr. Kad roditelji imaju neki problem s djetetom pa kad se ono promijeni na bolje, nitko nije sretniji od njih. Isto je tako tragično ako pravednik ostavi svoj put pravednosti i čini zlo, nema ničeg tragičnijeg od toga. Put pravednosti je prevažan za čovjeka. Nismo pravedni ukoliko se ne slaže naše bogoštovlje s praksom, to i Isus kaže svojim učenicima, ukoliko njihova pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja neće se spasiti. Pismoznanci i farizeji su jako dobro znali bogoštovlje i zakon, ali u praksi su radili drugačije. Propovjednik je istakao da je Isusov govor na gori najbolji proglas za čovjeka, jer govori o tome, ne samo da čovjek ne smije ubiti drugoga, a na žalost danas se prečesto to dešava, nego ne smije se ni srditi na brata svoga, jer srdžba je preduvjet da će učinit zlo drugome, stoga Isusov poziv o oprostu i prinosu žrtve koji je uputio na način „da se treba izmiriti s bratom ako on ima nešto protiv mene, a ne ja protiv njega, a mi nerijetko kažemo ma šta me briga, to je njegova stvar neka se ljuti“, rekao je Šarčević. Propovjednik je zaključio propovijed primjerom Isusa koji se rasrdio na trgovce u hramu te zaključio da se čovjek mora srditi na nepravdu i da ne može prihvaćati i odobravati nepravdu. Treba živjeti u skladu s bogoštovljem i praksom.

Nakon svete mise uslijedila je „prva i povijesna tribina korizmenih petaka u katedrali“ rekao je vlč. Mihael, koji je ujedno pozdravio sve nazočne te istaknuo da su „potaknuti Duhom osjetili da nam nešto fali, a to je formacija i produbljivanje znanja i učvršćivanje vjere, stoga ove korizme organizirali smo pet tribina koje bi nam trebale pomoći u tome“. Pozdravio je predavača prof. dr sc. fra Ivana Šarčevića s Franjevačke teologije u Sarajevu koji je održao tribinu s temom 60. godina od Drugog vatikanskog sabora – kako dati snagu veri? Predstavio ga je kao onoga koji je uvijek „ u svojim izlaganjima izazovan, pomalo kritičan, ali i vizionar, što je upravo bio i Drugi vatikanski sabor“, rekao je vlč. Mihael.

Moderator fra Ilija Alandžak predstavio je u kratkim crtama fra Ivana, naglasivši kako mu je on bio profesor te da je vrlo skroman franjevac, dobar čovjek i dobar profesor.

Prof. Šarčević je pozdravio sve nazočne, a poseban pozdrav je uputio nadbiskupu Hočevaru i  episkopu Justinu, kao i vlč. Mihaelu koji ga je pozvao i organizirao tribinu. Predavač je naglasio da je tema Drugog vatikanskog sabora zahtjevna i da bi bolje mogli govoriti oni koji su bili aktivno uključeni tada (npr. Šagi-Bunić, Kasper ili Ratzinger). Saziv Drugog vatikanskog koncila za katolike je bila velika stvar, sam taj duh je napravio prekretnicu unutar Katoličke Crkve. Predavač je istakao da je sabor bio veliki događaj za medije i za cijeli svijet, a papa sveti Ivan XXIII. (Ivan Dobri) 25. januara 1959. godine je objavio kardinalima odluku da će sazvati Drugi vatikanski sabor na iznenađenje mnogih. Papa Ivan Dobri je bio veliki vizionar. Koncil je ostavi 4 konstitucije, tri dogmatske i jedna pastoralna. Dogmatske su: Lumen Gentium (O dogmatskoj biti Crkve), Dei Verbum (O božanskoj Objavi), Sacrosanctum Concilium (O liturgiji) i pastoralna Gaudium et Spes (O ulozi Crkve u modernom svijetu). Devet dekreta: npr. Inter Mirifica (O medijima), Ad gentes (O misijama) i drugi. Svije deklaracije:  Nostra Aetate (O odnosima s ne-kršćanskim religijama) i Dignitatis Humanae (O slobodi vjere). Prof. Šarčević je istakao da „ono što Drugi vatikanski sabor čini i što je novost je pitanje odnosa prema svijetu i kulturi. Ivan XXIII. Je rekao da treba prozračit Crkvu, posadašnjiti. Naime, i Pavao VI. je rekao da najveći lom koji se mogao dogoditi je lom između vjere i kulture. Kultura je svijet. Mi kao da stvaramo antagonizme između Crkve, kulture i svijeta. Naime, problem je što je u jednom povijesnom razdoblju u crkvi bio naglašen antagonizam prema svijetu. Drugi vatikanski koncil traži da se uđe u dijalog sa svijetom, da se uči od svijeta koji je autonoman“. Predavač je naglasio kako su neki, pa čak i Ratzinger, posumnjali u samu ispravnost koncila, smatrajući da je bio previše usmjeren prema svijetu i da se crkva previše otvorila svijetu. Tu se opet vidi taj problem crkve u odnosu prema svijetu, da li mu se suprotstaviti ili mu se prilagoditi. Zbog ljubavi prema čovjeku treba se otvoriti svijetu, naglašavao je koncil, ali čuvati se da to ne bude. No, Pavao VI. koji je doveo do kraja koncil, jer Ivan XXIII. je umro za vrijeme koncila, pošto su bile 4 sjednice po nekoliko mjeseci, rekao je da ne treba dopustiti svijetu da izokrene evanđeoske vrednote.

Prof. Šarčević je naglasio da se i danas osjeća antagonizam prema svijetu, ali potreban je dijalog sa svijetom, a ne antagonizam. Upravo je to bit Crkve da uđe u svijet, da bude bliska sa svijetom, a to se vidi u pučkoj pobožnosti, gdje ljudi imaju beskrajnu vjeru u Boga, iako ne poznaju sve dogme i doktrinu. To je koncil imao za cilj, temeljno povjerenje u svijet u postojanje i ljepotu svijeta. Tu se vidi jedan pogled s optimizmom na zbilju i cjelokupnu stvarnost, a ne da se jave neke krive slike o Bogu i vjeri iz nekog straha ili pesimizma. Tu se može vidjeti poticaj na nadu, a svijet je danas bez nade. Premda je nekad bio komunizam u kojem je bio naglašen ateizam, ali kao da se više poštivao čovjek i Bog i da su crkve bile punije nego danas. Danas se javlja mizantropija ili određena mržnja prema čovjeku i pesimizam. Voljeti svijet je duh koncila. Koncilska ekleziologija u svojim konstitucijama nudi sliku Crkve. O slici Crkve ovisi i pastoral. Mi Crkvu možemo poimati samo kao kulturnu instituciju. Crkva je plod i klica Božjeg kraljevstva. Ona je sakrament, nevidljivi znak milosti. Ljudi kad susreću pripadnike Crkve trebaju osjetiti da je tu Božja milost, to je Crkva. Današnji Papa produžuje ekleziologiju sabora definirajući Crkvu kao otvorenih vrata, gostoljubiva, hodočasnički narod, ide na periferije, služi drugima. On na moderan način preriče ono što je rekao sabor. Crkva je Božji narod, prima sve, bez obzira na naciju, boju kože…Gaudium et Spes naglašava da je radost i nada suvremenog čovjeka radost i nada Crkve, a patnja i nada čovjeka je patnja i Crkve. Važna je ta bliskost Crkve ljudima. Koncila naglašava kako treba primijeniti metodologiju vidjeti, prosuditi i djelovati. Pri toj metodologiji je važno služiti se i drugim znanostima. Pri prosuđivanju se treba služiti evanđeljem, a onda djelovati ili integrirati ljude. Pri prosuđivanju treba se služiti ignacijanskom duhovnošću „razlučivanjem duhova“.

Prof. Šarčević je na kraju rekao kako je evangelizacija i kristijanizacija jako važna za Crkvu te dijalog. Dijalog je prevažan za Crkvu. Dijalog s drugim religijama, drugim kršćanima, kulturom i znanošću. Čini se kao da ljudi iz crkve „samo gađaju pobožnim parolama“, a nisu spremi na dijalog. Očito je kako ima ateista koji su proizvod lošeg ponašanja kršćana, koji u praksi ne žive ono što vjeruju. Osim ovog ateizma ima i ateizam iz nemogućnosti odgovora na uzrok patnje itd.

Nakon predavanja uslijedila je diskusija u kojoj su sudionici iznosili svoja iskustva vjere i plodove Drugog vatikanskog sabora, pa sve do pitanja kako mi danas možemo živjeti konkretno ovdje u našoj mjesnoj crvki Drugi vatikanski sabor i da li je potreban novi sabor?

Prof. Šarčević je odgovorio da nema potrebe za novim saborom, po njegovom mišljenju, nego treba smjernice Drugog vatikanskog sabora živjeti ovdje i sada najbolje što se može, u konkretnoj mjesnoj crkvi, koje su uvijek aktualne.

Velimir Martinović

FOLLOW US ON: