Homelokalne vestiRazgovor s mons. Stanislavom Zoreom, ljubljanskim nadbiskupom

Razgovor s mons. Stanislavom Zoreom, ljubljanskim nadbiskupom

BITI TAMO GDJE JE NAROD…

Blagovest: Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, hvala vam što ste prihvatili ovaj razgovor za naš list Beogradske nadbiskupije Blagovest. Došli ste nam u posjet prigodom proslave blagdana Sv. Ante, franjevca, redovnika i »sveca čitavog svijeta«. U crkvi i samostanu Sv. Ante ovdje u Beogradu već 90 godina djeluju franjevci Bosne Srebrene, a ove godine također proslavljaju 500 godina od uspostave Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Preuzvišeni, budući da ste i sami redovnik franjevac, molio bih vas da prokomentirate sve to.

Mons. Stanislav Zore:

Kad već govorimo o franjevcima i o Svetome Anti, mislimo na jednoga sveca kojemu čak ne treba reći ni ime, jer kad se kaže Svetac, naročito u Italiji, zna se da se radi o svetome Anti i nikome drugom; tad smo na izvorima franjevaštva i mogli bismo reći da su već ti izvori obilježeni poslanjem u misije. Franjo je odmah na početku poslao svoju braću da idu tamo gdje ljudi žive, da žive s ljudima, da rade s ljudima. I da živeći Evanđelje u isto vrijeme i navješćuju Evanđelje. Mislim da je to radio onda i sveti Ante, tijekom cijeloga životnog puta od Lisabona do Padove, gdje je i umro te dobio naziv Padovanski, a da su fratri ‒ i ovi bosanski fratri ‒ na neki poseban način, zbog povijesnih i društvenih okolnosti u kojima su živjeli, isto radili i mogli su to raditi upravo zbog toga što su i živjeli Evanđelje među ljudima. I na neki način mislim da bismo mogli reći da nam to ponovno otkriva papa Franjo, kad nam kaže da Crkva treba ići na periferiju, tamo gdje ljudi žive, tamo gdje ljudi rješavaju svoje probleme, ili ih pak ne mogu riješiti… Znači tamo gdje ljudi pate i gdje ljudi traže spasenje. I tamo treba kršćanin, pogotovo svećenik, fratar, živjeti svoj poziv. Zato mislim da njihovo mjesto i jest ‒ ne samo ovih 90 godina koliko postoji ova crkva Sv. Ante ovdje u Beogradu, nego i mnogo više otkako su franjevci tu prisutni (iako zbog raznih okolnosti nisu tu mogli biti cijelo vrijeme) ‒ uvijek živjeti tamo gdje je narod koji treba Radosnu vijest – Evanđelje. To je ono što je značajno za cijelu povijest franjevaštva: biti tamo gdje je narod. Franjevaštvo je s jedne strane i krenulo iz Bosne, jer su tamo bili prognani: Osmanlije su im smanjivali životni prostor i zato su se pomicali ka sjeveru, ka Hrvatskoj i Sloveniji, iako su u Ljubljani u Sloveniji bili prisutni još od 1240. godine kad su došli iz Italije. Ali recimo ‒ najstariji samostan u Novom Mestu podignut je od strane franjevaca koji su došli iz Bosne preko Bele Krajine. Tako još i danas franjevačka provincija u Sloveniji nosi ime Svetoga Križa, kao i ona u Bosni.

Blagovest: Ove godine obilježava se i 60. obljetnica smrti arhitekta Jože Plečnika. U svojoj homiliji spomenuli ste da je arhiktekt Jože bio čovjek iznimne vjere, vrlo bogobojazan. Plečnik je u svome životu živio i radio kao uvjereni katolik. Možete li nam reći hoće li Crkva u Sloveniji pokrenuti postupak proglašenja blaženim Jože Plečnika?

Mons. Stanislav Zore:

Ima mnogo istine u tome što ste rekli. On je stvarno bio izniman čovjek, izniman vjernik koji je redovito, svaki dan išao na misu, molio se. Svoju je vjeru živio otvoreno. Nikad je nije krio ni pred kime, ni pred kolegama profesorima, ni pred studentima, ni pred vlastima. Iz svoje je vjere napravio sve to što je napravio, čega ima mnogo u Češkoj, na Dunavu, u Sloveniji, Zagrebu i ovdje u Beogradu. I dao je pečat arhitekturi onoga vremena, naročito u Ljubljani. Važna činjenica koja odražava Plečnika kao velikog čovjeka jest to što nikad nije primao plaću za ono što je napravio. Sve nacrte, sve planove, sve što je napravio radio je, kako se kod nas kaže, »na dar« jer je njegov stav bio da dobiva plaću kao profesor na akademiji za arhitekturu ‒ i to mu je dovoljno. Čak je, recimo, sedilije u katedrali u Ljubljani napravio od novca koji je dobio od Prešernove nagrade. Znači, stvarno je bio izniman čovjek, tako da su mnogi mislili i neki još misle da je bio svetac. Čak se u nekim zapisima odmah nakon njegove smrti spominje njegova svetost. Bilo je i pobuna vezanih uz taj proces. No postupak službeno još nije započeo. Sad se opet čuju glasine da bi to ipak bilo dobro pokrenuti, ali čini se da još nema kritične mase da bi se moglo reći da ima elemenata svetosti. Jer iako je Plečnik poznat u narodu, sluh svetosti nekako teško nalazi svoje mjesto u našem narodu. Plečnik još nije sužbeno proglašen ni slugom Božjim, no ipak mislim da prema tome kakav je bio, kako je živio i što je zapisao u svojim pismima, može biti uzor ne samo svakom radniku, svakom majstoru, nego i svakom kršćaninu.

Blagovest: Preuzvišeni, vi ste 23. novembra 2014. na blagdan Krista Kralja posvećeni za ljubljanskog nadbiskupa i metropolita. Tridesetšesti ste po redu rezidencijalni ljubljanski biskup. Od ove godine ste i predsjednik Biskupske konferencije Slovenije. Vaše je biskupsko geslo »Veselite se u Gospodinu«. Primijetili smo da doista zračite franjevačkom jednostavnošću i radošću. Bili ste i dva mandata provincijal – redovnički poglavar Franjevačke provincije Svetoga Križa te dva mandata magistar novaka u novicijatu. Kako ste se kao redovnik i franjevac snašli u toj odgovornoj službi nadbiskupa i pastira ljubljanske Crkve?

Mons. Stanislav Zore:

Pa, čujte, ja mislim da naročito u ovo doba života Crkve, u ovim povijesnim prilikama, trebamo naučiti raditi zajedno. Jer kao fratar tu si na neki način u zajednici, učiš raditi u zajednici s drugima, učiš se slušati, uvažavati drugoga, njegovo mišljenje. Mislim da je to slušanje potrebno na svim mjestima, ne samo u Crkvi nego i u društvu. Jer nemamo dovoljno sluha da čujemo druge ljude. One koji su možda stručnjaci u različitim područjima života. Potrebna nam je suradnja. Jer suradnja je ta koja omogućuje da možemo voljeti ovu Crkvu koja nam je ostavljena na određeno vrijeme…

Blagovest: Bavite se i pisanjem poezije. Stignete li pisati pjesme kao nadbiskup? Jeste li izdali koju zbirku pjesama? Koja je tema vaših pjesama i jesu li možda pisane kao molitva i izraz vaše duhovnosti?

Mons. Stanislav Zore:

Jesam, pisao sam pjesme, ranije. Ali sada je previše toga, recimo produkcije, da bi pjesnička muza mogla progovoriti. Uvijek si zaposlen različitim nastupima, propovijedima i ostalim dužnostima. Pa nema one unutarnje šutnje iz koje onda nešto može izići, jer uvijek je misao zauzeta nečim što treba reći, učiniti. Inače, bila je jedna zbirka, rođena iz stanovitog događaja koji je poslužio kao poticaj. Nisam te pjesme tematski pravio.

Blagovest: Mons. Stanislave, došli ste u nadbiskupiju koja se priprema za svoju Prvu biskupijsku sinodu pod geslom »Crkva – Božja porodica«. U ovoj našoj pripravi za Prvu biskupijsku sinodu vrlo nam je važna obitelj i promišljanje o braku, o obitelji, ali i o životu od začeća pa sve do naravne smrti. Ali uza sve to svjedoci smo da na svim područjima života vlada nekakva kriza, posebno kriza u obiteljima. Zašto? Kako i zašto dolazi do problema u obiteljima? Je li jedan od razloga i manjak molitve u obiteljima? Što činiti kad se pojave problemi u obitelji?

Mons. Stanislav Zore:

Tema obitelji je neiscrpna i iznimno važna za promišljanje, posebno za Crkvu i društvo, jer na obitelji i društvo i Crkva žive i umiru, propadaju. A znamo kako se danas u zapadnom društvu odnose prema obitelji, na koje je mjesto stavljaju. Kako je zlostavljaju na različite načine. I Crkva tu mora svim svojim autoritetom, svom svojom vjerom i ufanjem u snagu Božju stajati na strani obitelji. A stajati na strani obitelji znači stajati na strani čovjeka, pojedinca. Jer danas se i pojedinac razgrađuje. Oduzima mu se identitet. Mi mnogo pričamo o ljudskim pravima, a rušimo čovjeka u sebi. Što ima netko pričati o pravima kad ruši čovjeka?! Čestitam vašoj Crkvi što se odlučila na sinodu i za sinodu uzela ovu temu. I nadam se da će to pomoći društvu da zauzme pozitivniji stav prema obitelji.

Blagovest: Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, u ovome razgovoru dotaknuli smo se nekoliko bitnih točaka i tema, rekao bih vrlo bitnih i važnih. Molim vas za kraj razgovora ‒ koja bi bila vaša pastirska poruka za sve čitatelje lista Beogradske nadbiskupije Blagovesti?

Mons. Stanislav Zore:

Moja poruka kršćanima, čitateljima Blagovesti, bila bi da slobodnije, rekao bih, žive svoju vjeru za koju nas je oslobodio Krist. Da svjedoče Evanđelje u svom životu. Kao što je u jednoj propovijedi rekao sveti Ante: »Da ne govore o svojoj vjeri, nego da djela koja vrše svjedoče o njihovoj vjeri, o Kristu koji živi u njima.« To bih želio vašoj Crkvi i pojedincima u njoj!

 

Razgovarao vlč. Ivan Poleto

FOLLOW US ON: