Razmatranje 2. nedelje adventa
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:» Glas viče u pustinji:’Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni,svaka gora i brežuljak neka se slegne!
Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!
I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«
( Lk 3, 1 – 6 )
Reč koju u vreme adventa dekliniramo u svim padežima je reč dolazak ( latinski adventus ). U knjizi Otkrivenja se Bog definiše kao Onaj koji je, bijaše i koji dolazi. Da, Bog je stvaralačka i spasonosna Ljubav koja svemu prethodi, koja sve postojeće podupire i na kraju čuva od propasti i nestanka obečavajući budućnost života.
O dolazku ili bolje rečeno o ulazku Boga u povijest čoveka vrlo jasno govori odlomak iz Evanđelja po Luki koji uzimamo ove druge adventske nedjelje.
Na početku teksta iznenade tačne istorijske odrednice društvene i političke situacije navodeći podatke o vladavini pojedinih predstavnika vlasti od vrha, dakle, rimskog cara pa sve do njegovih gubernatora rimskih provincija. Ove informacije nisu plod neke puke radoznalosti koja se rado interesira za vanjska zbivanja već imaju dubok teološki razlog. Bog je u osobi Isusa Krista ušao u ljudski prostor i vreme i upravo tu i tad je spasonosno delovao. Bog je u Isusu Kristu pohodio ljudski svet koji je prostorno i vremenski određen i uslovljen sklopivši u Isusu Kristu savez zajedništva sa čovekom koji se uvek nalazi u konkretnom prostoru i podložan je dinamici promena koje stvaraju vreme. Bog ozbiljno uzima čoveka poštujući njegov prostor i vreme jer On se u svojoj ljubavi veže za njega – njega koji je vremenski i prostorno obeležen. Ovakva povezanost sa čovekom čak ulazi u definiciju Boga – Bog Abrahama, Bog Izaka, Bog Jakova, Bog Isusa Krista, Emanuel – Bog s nama ljudima.
Posle ovih vremenskih i prostornih odrednica na scenu nastupa lik Jovana Krstitelja. U Evanđelju po Luki Jovan još pripada svetu starozavetnih proroka. On u svojoj osobi sažima nade i očekivanja velikih proročkih ličnosti koje su se nadahnute Božjim duhom nadale uspostave Božje vladavine po delovanju Mesije, Božjeg izaslanika i pomazanika. Jovan još ubrojen među starozavetne proroke ima već privilegiji da naviješta dolazak ovog Mesije, vlastitim očima ga promatra i vlastitim rećima pozdravlja. Kao sazajedničar proroka Jovana se u svom naviještaju nadovezuje na viđenje proroka Isaije koje nalazimo odmah na početku 40. poglavlja, ovaj deo knjige nosi naslov Knjiga utehe, utehe jer se predviđa povratak izraelskog naroda iz babilonskog progonstva. Snažnim i upečatljivim metaforama prorok oslikava viziju pobedonosne povorke u kojoj pod vodstvom i zaštitom Boga Izrael izlazi iz babilonskog egzila i vraća se u svoju domovinu, koja je Bogom obećana zemlja. Ovaj povratak podseća na čudo izlaska iz egipatskog ropstva i tako se uklapa u spasiteljsku logiku koje se Bog Stvoritelj i Izbavitelj sa doslednošću drži. On je dosljedan, postojan u svojim spasonosnim namerama i veran u ljubavi koja oslobađa. On koji je nekada oslobodio svoj narod iz ruke okrutnog egipatskog robovlasnika je isti taj koji će opet spasonosno intervenirati u istoriji izvodeći svog izabranika Izraela iz ponižavajućih uslova progonstva i usadivši ga u zemlji koju mu je Bog predodredio.
U Ivanovom propovedanju se radost oslobođenja i snaga utjehe koja pulzira već u Isajinom proročanstvu u svojoj punini ostvaruje u osobi Isusa Krista – u njemu će se dogoditi oslobođenje, povratak u domovinu, izlazak iz ropstva i progonstva i prelazak na slobodu. Krist predstavlja vrhunac Božje solidarnosti sa čovekom jer u Kristu i po Njemu Bog pristupa čoveku kao voljenom sinu kojeg se ni po koju cenu ne odriče. U Kristu i po Njemu Bog kao saosjećajan Otac prati čoveka čak i tada kad pada u propast smrti; kad se protiv njega svi urote – drugi, priroda i vlastito telo; kad je zarobljen destruktivnim snagama zla ili isteran u egzil gde propada. Svuda tamo je Bog sa čovekom i uz njega i njegova ljubav deluje kao spasavajuća snaga koja preobražava smrt u život, tamu u svetlo, tugu u radost. U datiranju i navođenju istorijskih ličnosti na početku odlomka se pominju Pilat, Herod, veliki svećenici Kajfa i Ana – svi ovi likovi igraju svoju ulogu u Isusovom stradanju i smrti, dakle, već ovde primećujemo senku Isusovog križa i svetlo uskrsnuća. Da, po Isusovom križu i uskrsnuću Bog Otac je na eminentan način izveo delo izlazka iz ropstva, napuštanje progonstva i povratak u Bogom obećanu domovinu u kojoj ćemo više i punije živeti.
Vlč. Andrej Đuriček
