Razmatranje 2. nedelje kroz godinu
U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:
»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«
I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
(Iv 1,29-34)
Pre nekoliko dana sam onako iz čiste nostalgije krenuo da prelistavam sveske u koje sam pre dvadesetak godina beležio gramatička pravila srpskog jezika i upisivao nove reči koje sam posle biflao. Moram da priznam da su me nasmejale fraze koje nama strancima zvuče enigmatično i komično jer izmiču svakom pokušaju bukvalnog prevoda npr. „pljunuti otac“, „ganjam papire“, „pao mi šećer“ ili „rikla trola i crkla baterija“. U toj lingvističkoj retrospektivi naišao sam na sintagmu „naknadna pamet“. Ovaj izraz opisuje sagledavanje i evaluaciju prošlih događaja iz pozicije znanja i iskustava koje poseduje posmatrač u sadašnjosti.
Sad, kakve to veze ima sa biblijskim tekstom koji čitamo u crkvama ove nedelje? Upravo ova fraza će mi poslužiti kao odskočna daska u razmatranju. Jevanđelski tekst slično kao prošle nedelje predstavlja događaj Isusovog krštenja u Jordanu, ovog puta iz vizure jevanđeliste Jovana. Scena krštenja u Jevanđelju po Jovanu nosi podnaslov Jovanovo (Krstitelj) svedočanstvo i to sa razlogom jer u fokusu ne stoji sam čin krštenja kao što je slučaj u sinoptičkim jevanđeljima nego naglasak je stavljen na Jovanov govor o Isusu. Taj govor se može sažeti u sledeće tvrdnje: Isus je Božji Sin na kojem počiva Duh Božji i ujedno jaganjac koji odnosi greh sveta. U identifikaciji Isusa kao jaganjca čitalac već može da napipa puls onih događaja koji će se dogoditi tri godine kasnije – Isusovo stradanje, prolivanje krvi i mučenička smrt koju Isus doživljava kao čin solidarnosti sa drugima. Simbol jaganjca nalazimo u Starom zavetu na dva mesta – u Knjizi Izlaska kada su krvlju jaganjca obeležene kuće Jevreja ne bi li bili pošteđeni od pokolja i u Knjizi proroka Isaije koji nedužnog patnika, slugu Božjega upoređuje sa ovcom, jagnjetom koji je vođen na klanje. Narečen sluga Božji u viziji proroka Isaije se laća patnje kao zemljoradnik pluga svestan da postupa po unapred sročenom Božjem planu. Stradanje dobrovoljno prihvaćeno iz ruku nasilnika u njegovoj glavi poprimi oblik kazne koja je primarno namenjena drugima, Božji sluga ni kriv ni dužan podmeće svoja leđa ne bi li se kazna obrušila na njegovu braću. Stavljajući se na njihovo mesto on njih oslobađa, spasava, abolira i čisti. Prvi hrišćani od početka su ove proročke vizije i simboliku jaganjca gledali ispunjenu i ostvarenu u osobi Isusa Hrista. Njegovo stradanje, mučenička smrt uklapa se savršeno u viziju patnje koja donosi oslobođenje i otkupljenje braći.
Meni je uvek zanimljivo da krst baca senku već na prve trenutke Isusovog javnog delovanja kao da je sve kod Isusa tako namešteno da drugačiji ishod osim krsta ne dolazi u obzir. Jovan Krstitelj još pre nego što Isus progovori, pre nego što se zarati sa pismoznancima i farisejima, pre nego što padne u nemilost kod jevrejske elite pripisuje Isusu ove atribute patnika i stradalnika. I sad, nameće se pitanje – ne radi li se ovde o naknadnoj pameti? Dakle, da li prvi hrišćani (Jevanđelje po Jovanu je bilo sastavljeno kao poslednje na kraju prvog veka) koji su već bili suočeni sa Isusovim krstom i praznim grobom ne učitavaju svoja iskustva vere u Isusove savremenike i stavljaju njih njima u usta? Da li je Isus već od početka svog javnog delovanja svestan da vrši ulogu jaganjca, sluge Božjeg koji oduzima grehe sveta a to na način patnika i stradalnika? Moramo priznati da Isusova nutrina, njegovi osećaji su uvek veći od našeg shvatanja, nadilaze naš razum. Mislim da Isusova misija jaganjca koji oduzima grehe proizlazi iz njegovog identiteta sina kojeg je Isus duboko svestan.
Jaganjčeva krv koja štiti Jevreje ili vizija sluge koji sopstvenom patnjom iskupljuje svoju braću putem metafore izražavaju onu stvarnost kad Isus u svojstvu voljenog Sina Boga Oca uspostavlja nove odnose čovečanstva sa Bogom nadvladavši otuđenost koja je razdvajala ljudsko ja od Božjeg Ti. Isus inaugurira sinovski odnos čoveka sa Bogom, otvara ljudsko srce i um Božjoj ljubavi. Jevanđeljem o Bogu koji nas hoće za svoje sinove i kćeri suprostavio se ideji o oholoj samodostatnosti koja zavarava svet. Greh je u suštini prekid sa Bogom. Ali gdje je tu krst, prolivanje krvi, smrt? Isus poput jaganjca koji je određen za klanje, poput Božje sluge patnika dobrovoljno ulazi u ambijent patnje i smrti – one su posledice tragedije prekida sa Bogom a upravo ovde se ponaša kao Sin povezan sa Ocem. Isus smrt koja je do tada važila za stanje udaljenosti i odbačenosti od Boga svojim sinovstvom preobražava u vrhunski čin predanja Božjoj ljubavi i Bog Otac nju ukida vaskresenjem. U senci krsta i u svetlu vaskresenja odigrava se svaka scena Jevanđelja jer je Isus u svojstvu Sina jaganjac koji odnosi greh sveta.
Vlč. Andrej Đuriček