Razmišljanje o misnim čitanjima 7. vazmene nedjelje, pripremio vlč. Marijan Vukov
Draga braćo i sestre! U promišljanju nad Riječju Božjom na 7. vazmenu nedjelju htio bih staviti naglasak na mučeništvo. S obzirom da u liturgijskom smislu idemo lagano u susret svetkovini Duhova mogli bismo također govoriti i o Duhu Svetomu koji se spominje u svakom današnjem čitanju. No, upravo je On onaj koji inspirira, upravlja i vodi svakog kršćanskog vjernika na Božjem putu.
Svakako da nam današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih, izvještaj o prvome kršćanskome mučeniku sv. Stjepanu može biti podsjetnik ali i opomena da se do slave Uskrsa, do radosti i slavlja koji obilježavaju čitavo vazmeno vrijeme, zapravo stiže preko križa. Pritom ne smijemo isključiti niti žrtvu vlastitoga života radi ispovijedanja pripadnosti Imenu Isusovu. Ovoga smo osobito svjesni u vremenu korizme.
Prije nekoliko dana mogli smo biti dionici nesvakidašnjega događaja u gradu Rimu, na poznatoj rimskoj Fontana di Trevi. Naime, povijesni spomenik u središtu Rima zahvaljujući nizu svjetlosnih zrakâ postao je crven upravo kako bi podsjetio na krv brojnih kršćanskih mučenika. Ovo je inicirala zaklada „Pomoć Crkvi u nevolji“ i u njezinom posljednjem izvještaju stoji da je u svijetu danas progonjeno čak 200 milijuna kršćana! I zato je organiziran ovaj događaj u suradnji sa Svetom Stolicom: iz želje da se sve više uključe drugi ljudi, i da ih se informira o vjerskomu progonu i posebno o protukršćanskom progonu u našem vremenu, koji je, kako nas podsjeća papa Franjo, veći nego u prvo vrijeme Crkve.”
Stoga bismo se mogli zapitati: zašto u vazmenom vremenu govorimo o progonu kršćana a ne o dolasku Duha Svetoga? Zašto govoriti o mučeništvu i žrtvi a ne o Uskrslom Isusu i milosti koju nam daruje preko pobjede nad smrću? Jednostavno zato što bez dimenzije vjere i križa ne mogu sudjelovati u Otajstvu Crkve. Zato što bez vlastitog obraćenja i otvorenosti Duhu Božjemu nisam u stanju primiti treću božansku osobu, Duha Svetoga. I dok nam je prvi novozavjetni uzor i zagovornik kod Boga sv. Stjepan, mi u njemu imamo svojevrsni podsjetnik ili vademecum, kako i danas trebam biti spreman konkretnim djelima posvjedočiti vjeru u Krista raspetoga i uskrsloga. Vidimo iz Djela apostolskih da je nezaobilazni put do Boga opraštanje našim bližnjima pa čak i progoniteljima (Usp. Dj 7,60).
U svetome evanđelju po Ivanu slušamo poznati nam odlomak iz 17. poglavlja. Možda ga najviše razmatramo u dane Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana. U ovim redcima Evanđelja iščitavamo također i trojstvenost našega Boga, nazočnost triju božanskih osoba: gdje su Otac i Sin, prisutan je i Duh Sveti. Slušajući i vršeći svetopisamske zapovijedi mi ulazimo u misterij našega Boga, svjesni da time jesmo u zajedništvu Boga Oca, po Sinu i u Duhu Svetomu.
I to bi u svjetlu mučeništva sv. Stjepana i današnjih mnogih drugih progonjenih bio zapravo ekumenizam krvi o kojemu govori i papa Franjo. Tu bismo mi kao kršćani trebali odigrati značajnu ulogu: ne tako što ćemo fizički, oružjem zaustaviti rat. Nego tako što ćemo žarko, svakodnevno moliti Boga svemogućega da po Isusovoj muci i žrtvi podari današnjem svijetu mir.
Stoga bismo morali svi mi katolici, bolje reći svi kršćani zajedno, zauzeto stalno moliti Dobroga Boga da pošalje Duha Svetoga na sve one koji su odgovorni u krvoproliću Sirije i svih poprišta rata kako bi se zaustavila tuga i žalost najslabijih. Budemo li tako činili svjedočimo svijetu da je naš put i svjetlost odozgo, kako i piše pisac knjige Otkrivenja “sjajna zvijezda Danica” (Otk 22,16). Sveti Stjepane i svi sveti kršćanski mučenici, budite nam zagovornici i pomoćnici kod Trojedinoga Boga. Tako neka bude. Amen.
(rv/kmc)
