HomeduhovnostRazmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Božića

Razmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Božića

Liturgijska čitanja danje božićne mise razlikuju se od onih koja ćemo čitati na ponoćki i ne govore nam o Isusovu rođenju u Betlehemu, no sva nam ta tri čitanja pomažu da produbimo svoje razmišljanje o tom otajstvu. Prvo je čitanje iz Knjige proroka Izaije, drugo iz Poslanice Hebrejima i treće iz Evanđelja po Ivanu

Prorok Izaija od radosti kliče Gospodinovom dolasku na Sion: „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem“. Zaista, svetkovina Božića za sve nas predstavlja veliku utjehu i radost: Bog pokazuje da nam je blizu, dapače, u Djetetu postaje prisutan među nama. Postaje nam blizak i na taj način izaziva nježnost, jer očituje vlastitu nježnost rođenjem svojeg Sina u Betlehemu.

„Gospodin je utješio svoj narod“. Ta rečenica objavljuje veliku Gospodinovu ljubav. Pun je suosjećanja prema svojem narodu, pa i kada ga kažnjava za njegove grijehe.

„Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti…“. Prorok nas Izaija potiče da se divimo glasniku radosne vijesti, evanđeoskom glasniku koji naviješta mir, dobro i spasenje. I anđeli u Betlehemu navijestili su mir: „Mir na zemlji ljudima koje On ljubi“; i spasenje: „Tamo se rodio spasitelj, Krist Gospodin“.

U odlomku iz Knjige proroka Izaije glasnik kaže Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ Božje kraljevstvo počinje Isusovim rođenjem. Dakle, možemo primijetiti kako se to kraljevstvo očituje na iznenađujući način. Naime, to dijete koje se rodilo u tako neugodnoj situaciji, ne izgleda kao kralj. No Božje kraljevstvo stvarno tako počinje. Preobrazba ljudskog stanja i preobrazba svijeta počinju rođenjem Isusa koji potpuno mijenja naš pogled na svijet i život kako bi nas uveo u svoje viđenje i stvarnost Božjega kraljevstva koje je kraljevstvo pravde, mira i ljubavi. „Svi krajevi zemlje vidjet će spasenje Boga našega“. To se Izaijino proročanstvo danas ostvaruje. Svi krajevi zemlje, svi su krajevi u kojima se slavi Isusovo rođenje. To je događaj koji je ostao skriven u jednom malom mjestu, no danas se slavi u cijelom svijetu.

Poslanica Hebrejima pomaže nam da shvatimo veličinu toga djeteta, da je ono Sin Božji. Bog je odlučio govoriti, ali ne više po svojim slugama, prorocima, kao što je činio u stara vremena, na mnogo načina, nego po svojem Sinu.

Betlehemsko dijete još ne govori riječima koje se mogu čuti, no već nam govori svojom prisutnošću; govori nam na vrlo izrazit način kroz Božju ljubav i projekt spasenja koji Bog izvršava.

Taj je Sin isijavanje Božje slave i znak Njegove bîti. Ima jedinstven odnos s Bogom, jer je uistinu Božji Sin u najsnažnijem smislu riječi, to jest jedinorođeni je Sin. Ne može postojati ni jedan drugi jer, da tako kažemo, On posjeduje cijelu Očevu bît, i jednak mu je u slavi i snazi.

On, po kome Bog sazda svjetove – kaže Poslanica Hebrejima. Taj sin snagom svoje riječi podupire svijet. Kako to iznenađuje! Naime, to slabo dijete koje ne zna ni govoriti, osoba je koja svijet podržava snagom svoje riječi.

Pisac Poslanice Hebrejima potom sažima cijeli Božji projekt koji će biti ostvaren po Sinu: „On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama“.

Pisac naglašava dostojanstvo Sina koje nadilazi dostojanstvo anđela. Isus je ponizni sin čovječanstva, no u stvari Sin je Boga koji je iznad anđela. Ni jednom Božjem anđelu nikada nije rekao: „Ti si sin moj, danas te rodih“, nego to kaže tom djetetu. I ističe također: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin“ i „Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji“. Svi su anđeli pozvani klanjati se tom djetetu koje tako ponizno leži u jaslama.

Evanđelje sutrašnje svetkovine koje je vrlo bogato sadržajem, ponovo razvija neke misli Poslanice Hebrejima i upotpunjuje njezinu perspektivu s temeljnom temom prihvata tog djeteta.

Evanđelist ističe da je to dijete zapravo Riječ Božja koja u početku bijaše kod Boga, to jest od vječnosti. Riječ je savršeni izraz Boga, dakle, ona je Bog. I mi u vjerovanju kažemo: „Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga…“.

Sve po Njemu postade i bez Njega ništa ne postade, sve što postoji po Njemu postade. Slava je Isusova u potpunosti božanska slava. On je Stvoritelj zajedno s Bogom Stvoriteljem.

U Njemu bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo. Riječ Božja je svjetlo našem životu. Ako ga ne prihvatimo ostajemo u mraku, u tami i ne možemo slijediti pravi put.

Pod tim nam je vidikom prikazana tema prihvata. Bog pokazuje svoje svjetlo, želi nam dati svoj život; Riječ je tijelom postala, uzela je ljudski život, no na koji je način prihvaćena? To je odlučujuća točka. Bog je prešao cijeli put kako bi došao k nama; no i mi moramo napraviti neke korake kako bismo išli prema Njemu.

„Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze; K svojima dođe i njegovi ga ne primiše; Svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna“. Koliko smo žalosni kada vidimo da tako velikodušna Božja ljubav koja se očitovala u svijetu, ne nailazi na odgovarajući odgovor u čovjeku! Svatko si od nas mora postaviti to pitanje: prihvaćamo li zaista to betlehemsko dijete u svojem životu ili živimo bez stvarnog i istinskog odnosa prema Njemu? To dijete moramo prihvatiti vjerom, nadom i ljubavlju. Moramo dopustiti da nas Ono prosvijetli u životu i da nam pokaže put. Taj put moramo slijediti i ne tražiti svoju sreću negdje drugdje.

„A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Sin Božji je postao čovjek kako bismo mi postali djeca Božja. To smo već postali po kršenju kojim smo primili sudjelovanje u božanskom životu Krista našega Gospodina.

„Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga“. Tu se misli na duhovni život. Tko vjeruje u ime Isusovo rođen je od Boga. Ne radi se više samo o tjelesnom životu i životu po ljudskoj naravi nego o božanskom životu.

„Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“.

Evanđelist već u tom trenutku počinje govoriti o službi Ivana Krstitelja koji mora svjedočiti za svjetlo, kako bi po njemu svi povjerovali. On svjedoči vičući: „To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“

„Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“. Kontemplirajući betlehemsko dijete možemo prepoznati da smo od Njegove punine primili milost na milost i da po Njemu neprestano primamo mnogo milosti. Naš je život prosvijetljen, ojačan i ohrabren prisutnošću djeteta iz Betlehema koje mijenja sve naše perspektive, otvara nas istinskoj nadi, potiče nas prema životu velikodušne ljubavi i objavljuje nam Boga koji je ljubav.

„Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“. Sin nam najvelikodušnijom ljubavlju objavljuje Oca, ljubavlju koja ga potiče sve do darivanja vlastitog života za spasenje ljudi.

Na dan Božića, puni zahvalnosti, obnovimo svoje prianjanje uz Isusa Sina Božjega. Prihvatimo stvarno to dijete u svojem životu, dopustimo da nas ono nadahne u svim našim odlukama koje će tako uvijek biti usmjerene prema miru, slozi, oproštenju, pravdi i milosrdnoj ljubavi.

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: