Razmišljanje o svetkovini Duhova

Sretan ti rođendan, Crkvo Božja!

Uz svetkovinu Pedesetnice, uz veličanstveni blagdan Duhova progovaram vam s osobitim osjećajem vlastitoga siromaštva i poniznosti. Stoga se još više radujem što nam svima smijem od srca čestitati i poželjeti: “Sretan ti rođendan, Crkvo Božja!” Kad novorođeno dijete, nakon devet mjeseci intenzivnoga zajedništva i potpune ovisnosti u majčinoj utrobi, iziđe na svjetlo dana i počne samostalno disati, silan je to događaj. Tako Crkva na Duhove počinje samostalno disanje Duhom Svetim. Veselim se da se ovdje na valovima Papinoga glasa i glasa Crkve u dijalogu sa suvremenim svijetom širi suradnja našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Evo još jedan skromni korak u našemu programu cjeloživotnog učenja.

Mila je zadaća na današnji dan ući s mirom, pažljivo, ali svom dušom u onu svetu gornju sobu gdje su učenici bili na okupu, na istom mjestu, jednodušno postojani u molitvi, s Majkom Marijom (Dj 1,13s). Duhovi su živi dokaz da se molitva isplati, da Bog u svojoj dobroti molitvu preobilno uslišava. Gle, čudesan paradoks: iznenada javlja se šum, huka i buka, snažan fijuk kao od silnoga vjetra, možda neko pištanje i šuštanje, udarac vrata koja naglo zalupiše. Kad eto i vatre takoreći niotkuda! Nastaje naravno strka i pomutnja. Ali to iznenađenje ne budi strah i zebnju koja blokira i koči, nego upravo suprotno! Dolazak Duha budi hrabrost i one koji bijahu zatvoreni u strahu izvodi snažne u svijet. Duh Božji nije tek neki ljudski osjećaj, ugodni trnci koji prolaze tijelom, nego živa snaga Božje ljubavi.

Plameni jezik, oganj s neba donosi svjetlo i toplinu. Izvrsno je to spomenuo nedavnom kratkom internetskom porukom naš papa Franjo kad je napisao da nas Bog ljubi ljubavlju koja nadvladava svaku samoću i ostavljenost. Iz iskustva i iz psihologije znamo kako se težak osjećaj tame i hladnoće u grudima može ugnijezditi. A evo ovdje vatre, poput one o kojoj učenici na putu u Emaus svjedoče da i gori srce u grudima!

Svatko u svetoj dvorani prima dar Duha, na svakoga silazi po jedan plamen, jezičac silne božanske vatre (Dj 2,3). S pravom će Apostol pisati da se svakome daje dar Duha na opću korist zajednice Božjeg naroda. Svatko prima od Boga svoju karizmu i ono duhovno zvanje koje mu Bog upućuje.

Taj prvi novozavjetni pisac, prvi kršćanski teolog, apostol Pavao upozorava kako se silno razlikuje živi Božji Duh i njegovi plodovi od smrtnoga, raspadljivoga ljudskoga tijela. Duh daje slobodu od vračanja koje, eto, i u 21. stoljeću kruži našim tiskanim i elektroničkim medijima i gleda koga da proždre. Kristov učenik, kad prima Duha Svetoga, nije više rob kratkovjekoga žara tjelesne žudnje. Požuda, dočim je udovoljena, već grozničavo traži kako postići nov užitak, kratkog je daha i užurbano dahće, a Duh Kristov – duh evanđeoske radosti, kako to ističe papa Franjo – oslobađa od neprekinutog lanca ljudskoga nezadovoljstva. Učenici nisu zarobljeni duhom bludnosti koji će svakakve sofisticirane izgovore naći samo da nađe zadovoljenje spolnom nagonu. Duh Sveti je Branitelj, Duh Sveti je Duh istine, a plodovi su mu: dobrota, blagost, uzdržljivost.

Čudesno razumijevanje nastaje u svetom gradu Jeruzalemu između Isusovih apostola i predstavnika svih naroda svijeta. Nadvladana je zbrka i nerazumljiv govor koji je niknuo uz oholo uzdizanje babilonske kule. Ali još više, pred nama su ljudi koji od sada zbore ono što im Duh daje zboriti. O kako dobro znamo da za naše međusobno razumijevanje nije dosta samo gramatika i jezična pravila nego je važno u kakvu duhu govorimo, koji nas duh nadahnjuje! Svetkovina Duhova izvrstan je nov poziv da s velikim marom prihvatimo pouku svetoga Ignacija, časnoga učitelja zapadne duhovnosti, o razlikovanju duhova. Pogledajmo koji nas duh nadahnjuje, ne dajmo se zavesti! Isplati se i korisno je slijediti ono nadahnuće koje dolazi od Duha Božjega.

Kako je divno vidjeti apostola koji, ne tek svojim riječima, nego poput Gospodinova proroka u Starom zavjetu svojim životom, cijelim svojim bićem govori jezikom ljubavi i radosti, a ne jezikom nečistoće i neprijateljstva, jezikom mira i vjernosti, a ne kojekakva modernog idolopoklonstva i spletkarenja (usp. Gal 5,19-22) . Apostol Pavao jasno piše o različitim plodovima po kojima takoreći odmah možemo razlikovati duhove. U svijetu koji se zapleo u proučavanje takozvanoga govora mržnje i troši snage na proučavanje ispisanih ili izvikivanih slogana i brisanje riječi na internetu, dok se zlodjela i zločini šire, Kristov Duh Istine prijeko je potreban i nadasve spas. Ako je istina da primjerice London silna sredstva ulaže da nadzor riječi i njegovanje bajkovita dojma, dok kriminal i broj ubojstava bolno raste, ljudi koji proživješe teror totalitarizma i verbalni delikt pravi su svjedoci i žurno upozorenje da se ne damo zavesti. Oduvijek je svima jasno da su djela mržnje, ma kako skrivena bila, daleko gora od pukih riječi koje lete i onaj su pravi problem koji traži istinsko obraćenje. Duh je presudan i njegovi plodovi.

Dolazak Duha Svetoga još je jedan u nizu dokaza Gospodinove dosljednosti i vjernosti. Što je obećao, to on izvršava, pa apostoli još više svoje povjerenje stavljaju u njega. Rekao je da će im od Oca poslati Duha Istine (Iv 15,26), to je i učinio. Sada apostoli mogu nositi istinu koju prije, za pashalnoga slavlja kod pashalne večeri nisu imali snage nositi. Sada znaju i razumiju da je njihov sveti, svemoćni, božanski učitelj koji je bio jači od oluje i vjetra, koji je hodio po vodi, čudesno hranio gladne, vraćao vid slijepima i zdravlje bolesnima, koji je bio jači od zloduha, od grijeha i od ljudske smrti.. sada znaju i razumiju da je postao žrtvom naše ljudske izdaje, našega divljega nasilja i nepravednoga ljudskoga suđenja. Zahvaljujući Duhu istine učenici Kristovi spoznaju zahtjevnu tajnu križa, ali križa koji je korak na putu do uskrsnoga dara Učiteljeva: “Mir vama”. Učenici sada mogu nositi istinu o tome da je Petar obećavao ostati uz svoga Učitelja do kraja i da su svi oni tako govorili. A onda su se razbježali. U Duhu Istine oni sada znaju da je “Mir vama” na Uskrs značilo božansko oproštenje i pomirenje za njihove vlastitom izdajom opterećene savjesti.

Možda je ipak najveći dar koji donosi Duh Istine ona još dublja, još ljepša ali i još skrovitija istina. Sada učenici znaju što znači Isusova riječ: Sve što ima Otac, moje je. Sva silina Očeve dobrote, ljubavi, božanska svemoć i vlast, poznavanje i razumijevanje u svemu pripadaju Sinu. To je središnja tajna kršćanske vjere, to je moć Duha Svetoga!

(rv/kmc)