Razmišljanje uz 16. nedjelju kroz liturgijsku godinu
Bijahu kao ovce bez pastira
Prošle nedjelje Riječ Božja poučila nas je koliko je važno kršćansko poslanje u životu svakoga vjernika, koliko izvršavanje toga poslanja doprinosi izgrađivanju Kraljevstva Nebeskoga i napretku nas samih, ali i naših bližnjih. Za napredak ljudske zajednice i društva posebno je značajno poslanje vođe, bilo političkog, gospodarskog ili vjerskog, jer on svojom stručnošću i znanjem, ali također i poštenjem, altruizmom i zalaganjem za druge doprinosi ne samo svome vlastitome, nego i boljitku onih kojima je postavljen na čelo. Svi mi jako dobro znamo kolika je blagodat imati dobre vođe, koji stavljaju interes društva, države, zajednice ispred svoga, a koliku pošast i nesreću mogu izazvati oni lideri koji su bilo nesposobni i nestručni, bilo pokvareni i okrenuti samima sebi. Što znači biti istinski i autentični vođa, koji ponajprije ima autoritet poštenja, solidarnosti, znanja, sposobnosti, a ne autoritarnost i egoističnu moć svoje funkcije ili „fotelje“, o tome nam govore i misna čitanja 16. nedjelje kroz godinu koja upotrebljavaju biblijski odnos pastira i ovaca da bi dočarali kakav mora biti odnos između vođa i naroda koji im je povjeren.
Prorok Jeremija donosi nam znamenito proroštvo: Bog se brine za svoje stado, osuđuje nesavjesne pastire, sam će se pobrinuti za svoje stado, dati će im istinskoga Pastira. Unatoč tome što je vrijeme u kojemu živi prorok Jeremija tegobno za izabrani narod jer dolazi pod vlast tuđinaca i odlazi u babilonsko progonstvo, što je uvelike zasluga loših kraljeva koji nisu vodili računa o vlastitome narodu, Bog ne napušta svoj narod, iako ovaj više nema niti vlastite zemlje niti vlastitoga hrama. Bog je vječan i kao takav zauvijek ostaje vjeran obećanju koje je dao praocima Abrahamu, Izaku i Jakovu da će se skrbiti za svoje ovce i da će im poslati istinskoga pastira. Taj Pastir biti će podignut iz doma Davidova i donijeti će spasenje i mir, jer mu je ime „Gospodin, Pravda naša“.
Toga Gospodina propovijeda apostol Pavao u svojoj Poslanici Efežanima, a njegova pravda se očituje u miru koji donosi i koji biva uspostavljen upravo u tijelu Gospodina Isusa Krista koji je konačno i za sva vremena pomirio Boga i čovjeka po žrtvi prinesenoj na Križu. U njegovu tijelu stvara se novi tip čovječanstva, nema više podjele među narodima, svi su ujedinjeni u jedno, stvara se jednakost i ravnopravnost među svim narodima, rasama i kulturama. Sve je to bilo moguće zato jer je jedan Pastir, Vođa odlučio da je dobrobit drugih važnija od svake njegove dobrobiti, pa tako i dobrobiti vlastitoga života.
Nakon što je prošle nedjelje Evanđelje govorilo o tome kako Gospodin Isus šalje svoje apostole da propovijedaju i naučavaju Radosnu vijest, ove nedjelje slušamo kako se apostoli vraćaju sa svoje misije, a Isus ih poziva da se povuku s njime u osamu i odmor, jer i najgorljivijem i najizdržljivijem Kristovu apostolu potreban je odmor i okrijepa. Međutim, potreba ovaca za pastirima je toliko velika da svi hrle njima kada ih vidješe i prepoznaše. Tada Isus nastupa na scenu jer: „Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu“. Gospodin se objavljuje kao ostvarenje obećanja koje je prije mnogih stoljeća po prorocima dao Otac svome narodu da nikada neće biti napušten, nego da će uvijek uza se imati Dobroga Pastira, Isusa Krista. Lik tog Dobroga Pastira mora biti i primjer svima onima koji su vođe drugih, bilo da su politički, gospodarski ili vjerski vođe, bilo da su šefovi na radnim mjestima, bilo da su odgovorni za svoju obitelj, ili za djecu i mlade u školi ili fakultetu. Jednostavno govoreći, svatko tko preuzima odgovornost za nečiju dobrobit, bilo ona materijalna ili duhovna, mora sve više sličiti Isusu Kristu, a sve manje svome vlastitome grešnome „ja“ koji gaji jedino ambiciju za osobnim samoostvarenjem, ne vodeći pri tome brigu o bilo kome drugome. Molimo Gospodara žetve, koja je obilna i iziskuje velike napore i snage, da nam pošalje dobrih radnika u žetvu, da nam dođu dobri i plemeniti pastiri koji će nas, koji smo Božje ovce, voditi na plodne pašnjake, kako bi i mi, nahranjeni Božjom riječju i milošću, kao složna zajednica brinuli za druge i tako prispjeli u Božji dom.
(rv/kmc)
