Razmišljanje uz misna čitanja svetkovine Presvetoga Trojstva

Bog je poslao Sina da se svijet spasi po njemu (Iv 3,16-18).

U nedjelju 7. juna smo slavili svetkovinu Presvetoga Trojstva; Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Kada se misli na Presveto Trojstvo, najviše nam dolazi na pamet dimenzija toga otajstva; tri su i jedno su, samo jedan Bog u tri osobe. Međutim, liturgija našu pažnju privlači dimenzijom ljubavi koju izražava otajstvo Presvetoga Trojstva. Otac, Sin i Duh Sveti jedno su, jer Bog je ljubav; Otac sve daje Sinu; Sin sve u zahvalnosti prima od Oca; i Duh Sveti je kao plod te uzajamne ljubavi Oca i Sina.

Čitanja liturgije mnogo su govorila o ljubavi. Ne govore toliko o te tri osobe koliko o ljubavi. Samo je jedna rečenica u drugom čitanju koja spominje te tri osobe: Gospodin Isus Krist, Bog i Duh Sveti.

Ta nam svetkovina daje veliku radost, jer nam nudi vrlo pozitivnu perspektivu. Bog nije zamišljen kao samotan i nepokretan, nego kao sjedinjenje triju osoba u ljubavi. Te su osobe pune ljubavi za sva stvorenja, osobito za nas ljude.

Prvo čitanje iz knjige Izlaska iznenađuje, jer objava Božje ljubavi dolazi nakon velikoga grijeha naroda. Upravo su sklopili savez, a narod je već Bogu postao nevjeran. Budući da je Mojsije otišao i nije se vraćao, narod je tražio od Arona da mu napravi boga koji je vidljiv i kojega se može častiti idolatrijskim svečanostima. Aron je tom zahtjevu naroda udovoljio.

Silazeći sa Sinaja, Mojsije je vidio taj veliki grijeh, te je razbio ploče saveza na kojima su bili napisani uvjeti saveza s Bogom i koje su predstavljale savez. No unatoč tom velikom grijehu naroda, Bog je po Mojsijevu zagovoru odlučio oprostiti mu.

Pozvao je Mojsija da se ponovo, s druge dvije kamene ploče slične onim prethodnima, popne na goru Sinaj, kako bi ponovo primio njegov zakon, temeljni dar koji čovjeku omogućava imati s njim privilegirani odnos.

Dakle, Mojsije je zatražio od Boga da se objavi i da mu pokaže svoje lice. I Bog je objavio svoje biće puno milosrđa i ljubavi. „Gospodin prođe ispred njega te se javi: „Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“.

Taj opis Boga očituje njegovu milosrdnu ljubav koja pobjeđuje grijeh, pokriva ga i uklanja. Ne može postojati jasnija objava od te. Imamo Boga koji odbija uništiti grešnike i koji umjesto toga u grešnim prilikama očituje svoju ljubav na još dublji i iznenađujući način.

Evanđelje tu objavu upotpunjava, jer pokazuje na koji je način Bog objavio svoje milosrđe. Evanđelist Ivan je istaknuo: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Svijet je zao, ljudi su grešnici. Bog bi mogao doći kako bi sudio tom svijetu, to jest da uništi zlo i kazni grešnike. Međutim, On ljubi svijet unatoč njegovim grijesima i šalje ono najdragocjenije što ima; svojega Sina jedinorođenoga.

Ne samo da ga šalje, nego ga daruje svijetu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođena“. Znamo što znači to „dati“. Bog je dao svoga Sina jedinorođenca kako bi svojom žrtvom uništio grijehe ljudi, kako bi grešnike svojom smrću spasio.

„Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“. Božji dar je njegov Sin koji se rodio za nas, živio za nas, koji se s velikom velikodušnošću posvetio liječenju bolesnih, opraštanju grijeha, prihvaćanju svih i poučavanju božanske istine, kako bi prosvijetlio cijeli naš život. Odgovarajući na ljubav koja dolazi od Oca, Sin je život dao za nas. On sam kaže: „Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“.

Bog-ljubav tako se očitovao. Tko god vjeruje u njega, oslobođen je grijeha, ne ide ususret drugoj smrti, nego zadobiva život vječni, to jest život zajedništva s njim. Naime, vječni se život sastoji upravo u tome da smo u nebu sudionici božanske ljubavi. Bog je stvorio čovjeka kako bi ga ljubio i kako bi s njim ljubio. Moramo dopustiti da u nas uđe taj tako snažan nauk i da se očituje osobito u Isusovom križu.

Bog nam na križu na najvelikodušniji mogući način daje svojega Sina. Isus nas na križu ljubi i predaje samoga sebe. Na križu je za nas zadobio sudjelovanje u vječnom životu koji nam priopćava Duh Sveti koji nam je darovan.

Tako su u otajstvu križa prisutne tri božanske osobe: Otac, koji s velikom velikodušnošću daje svojeg jedinorođenoga Sina; Sin, koji savršeno ispunjava Očev plan; Duh Sveti, plod Isusova križa koji dolazi preobraziti naš život i učiniti nas sudionicima božanskoga života, to jest božanske ljubavi.

Evanđelist nastavlja: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“. Grešnici koji vjeruju u Isusa dobivaju oprost svojih grijeha i snagu da ih više ne čine. Međutim, tko ne vjeruje, odbacuje ponuđeno spasenje i tako se osuđuje. Bogu ne nedostaje ljubavi, nego grešnik je taj koji uporno odbija prihvatiti tu ljubav i tako sebe osuđuje, jer ne vjeruje u jedinorođenoga Sina Božjega, ne vjeruje u ljubav koja se na križu očitovala, ne vjeruje u dar Duha Svetoga.

U drugom nam čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao kaže: „Braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“.

„Bog ljubavi i mira“; tu ponovo imamo Boga koji se objavljuje kao ljubav, kao milosrdna ljubav koja predlaže pomirenje i po njemu mir. Sveti Pavao ističe: „Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio“. Prve riječi uskrslog Isusa nisu riječi osude za grešnike koji su ga tako okrutno ubili, nego: „Mir vama!“

Kristova se ljubav objavljuje darom mira. Kršćani žive u miru, u bratskoj ljubavi koja se očituje, kako kaže Pavao, svetim poljupcem: „Pozdravite jedni druge svetim cjelovom“. Kršćanska zajednica mora biti zajednica puna ljubavi. U svakoj smo euharistiji pozvani međusobno razmijeniti znak mira; stisak ruke koji izražava ljubav i jedinstvo medu nama.

Sveti Pavao poslanicu Korinćanima završava s trostrukom željom za milošću u kojoj imenuje tri osobe Presvetoga Trojstva: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ Taj je završni pozdrav u poslanici jedan od mogućih oblika ulaznog pozdrava u misi. Liturgija jasno kaže: „Ljubav Boga Oca“ kako bi označila na još jasniji način da se radi o trojstvenoj formuli.

Tri pojma koja su pridružena trima božanskim osobama, pojmovi su koji izražavaju ljubav.

„Ljubav Boga Oca“. Za Oca taj je pojam jasniji nego ikad. Bog Otac je izvor ljubavi i njegova ljubav prolazi kroz Sina kako bi nam priopćio Duha Svetoga.

„Milost Gospodina Isusa Krista“. „Milost“ tu znači velikodušnu ljubav. Ponuditi jednu stvar kao milost znači darivati je na besplatan način.

„Zajedništvo Duha Svetoga“. Tu se želi pokazati zajedništvo u ljubavi. Duh Sveti nas sve ujedinjuje u božanskoj ljubavi. I mi smo puni radosti, jer od njega primamo tu ljubav koja teče, koja nam omogućava nadvladati sve teškoće, te neprestano napredovati u jedinstvu s Isusom i u ljubavi koja dolazi od Oca.

Svetkovina je Presvetoga Trojstva svetkovina Boga-ljubavi čija radost mora ispuniti naše srce, a s druge ga strane, otvoriti životu koji je uistinu poslušan ljubavi koja dolazi od njega. Kršćansko se zvanje sastoji upravo u prihvaćanju božanske ljubavi koju u naše srce ulijeva Duh Sveti. Ljubav dolazi od Oca, priopćava nam je Isus u svojoj žrtvi koja se ponavlja svaki put u misi i cilj joj je zajedništvo u Duhu Svetom.

Dakle, prihvatimo zahvalno tu objavu i pokušajmo je ostvariti još bolje u svakodnevnom životu, u životu molitve, obiteljskom životu i na radnom mjestu.

(vn/kmc)