PočetnaduhovnostSedma vazmena nedjelja – vlč. Ivan Benaković

Sedma vazmena nedjelja – vlč. Ivan Benaković

Vazmeno vrijeme liturgijske godine polako ide prema svome vrhuncu – svetkovini Duhova. Danu kada ćemo slaviti, rekli bismo maestralni završetak Kristova poslanja. I tako, približavajući se tome vrhuncu, ove Sedme Vazmene nedjelje iznova poput Isusovih učenika vjerno slušamo njegov glas. Sada se taj glas preobražava u molitvu. U tradiciji Crkve će stoga sedamnaesto poglavlje Evanđelja po Ivanu biti prozvano Isusovom Velikosvećeničkom molitvom. Naime, pri koncu svoga zemaljskoga poslanja Isus moli. On to ne čini samo pri koncu. Ako pažljivo pratimo sve zgode u Evanđeljima koje nam ocrtavaju Kristov lik, možemo uočiti kako On to čini neprestano. Isus trajno dijalogizira s Ocem, s Onim čije djelo vrši. Ta karakteristika Njegove izravne upućenosti na Oca više je nego očita u Evanđeljima. Iz toga razloga nam je shvatljivo da, kako već bijaše naglašeno, svetkovina Duhova na neki način daje završni ton vazmenom vremenu. Jer Duh Sveti je onaj koji i nas uvodi u trajnu komunikaciju s Ocem. Osposobljava nas da govorimo Ocu ali i da raspoznajemo Njegov govor upućen nama.

Današnja Isusova molitva je jako lijepa. Dok ju čitamo, odnosno usudio bih se reći, dok ju sami molimo čitajući evanđeoski tekst, možemo doista ući u njezino bogatstvo i dinamiku. Zaustavimo se samo na nekim detaljima koji mogu obogatiti naš osobni odnos s Ocem nebeskim.

Kršćanin je osoba koja je darom krštenja opečaćena Bogom. Od toga dana sve što čini, ne čini u svoje ime nego u ime Krista koji mu povjerava taj veliki dar – biti Njegovim poslanikom, biti njegovim učenikom, biti njegovim djetetom. To će moći činiti samo ukoliko neprestano na svijesti bude imao da je sve što on čini usmjereno prema tome kako bi se slavio Otac. Često pak na toj temeljnoj polazišnoj točci mi ljudi padamo. Koliko puta gledamo kako ljudi sve čine i sve su spremni, no to ne čine radi Oca nego radi vlastite slave i probitka. Cilj života kršćanina nije samo-promocija, nego promocija Boga koji je razlog njegova života, istodobno polazište ali i vrhunac življenja. Naš vjernički život stoga bi trebao biti neprestano usmjeren prema promatranju Kristova lika te svjesnosti kako smo pozvani na promociju Boga i donošenja Njegova imena ljudima. Zato nam je primjer Krist. No primjer u samome sebi ostaje prazan ako nikoga ne privuče. Koga bi trebao privući ako ne nas koji smo opečaćeni Njegovim imenom?

Odnos s Ocem je odnos poslušnosti i to biva jasno dok čitamo Evanđelja. Na taj način Krist ostaje na liniji Starozavjetne mudrosti koja u poslušnosti gleda istinsku mudrost čovjeka. Ne trebamo ići daleko. Pogledajmo naše škole. Na čemu učitelji najviše inzistiraju? Upravo na dimenziji slušanja, odnosno poslušnosti. Koliki bi problemi bili riješeni kada bi se ta tako važna dimenzija više uprisutnjivala među nama.

Za biblijskog pisca, kako rekosmo još u SZ, kategorija poslušnosti izuzetno je važna. No valja naglasiti kako je stav poslušnosti prije svega stav poniznosti. Stav je «pražnjenja» našega lika, našega ega, ne bi li se u nama više nastanjivao lik Isusa Krista. Stoga ćemo zajedno s psalmistom klicati: «Slušaj kćeri, pogledaj prisluhni…» (Ps 45,11)

Život kršćanina svoje ispunjenje pronalazi isto tako u upoznavanju i usmjerenosti prema vječnome životu. Grčka riječ aionios nema u sebi prvenstveno vremensko značenje, nego štoviše, u sebi krije oznaku kvalitete. Vječni život je izraz koji smjera na kvalitetu Božjega života, a ne toliko na vrijeme. Tu se krije snaga Isusa Krista, jer On koji je od Boga došao jedini je kadar opisati nam kvalitetu Božjega života. Snažan je taj glagol poznavati, upoznavati. Zanimljivo je kako ga Stari Zavjet koristi i u smislu seksualnog približavanja muškarca ženi. Što time želimo reći? Samo naglasiti jednu blisku, usku povezanost Krista s Bogom Ocem. Naime, jedino dubinska, intimna te na koncu istinska relacija s Ocem – rađa kvalitetno kršćanstvo. Ono koje će biti sposobno živjeti kvalitetu vječnosti. Jer bez dubljeg odnosa s kvalitetom Božjeg života nema ni žudnje za ostvarenjem istoga, a shodno tome smisao kršćanstva sve više blijedi.

«Ja za njih molim», veli Isus u svome obraćanju Ocu. Unatoč tome što vidi kako ga mnogi ne razumiju. Kako ga ni njegovi učenici ne dohvaćaju u punini smisla, On za njih moli. Dragi brate i sestro Bog nama vjeruje, On za nas moli kako bismo izvršili svoje poslanje. Isus u svome poslanju ne posustaje, unatoč tome što je vidio i doživio i to na svojoj koži. Mnoge su stvari koje bi ga mogle odbiti od vlastitoga poslanja. On i dalje kroči naprijed ne bi li dovršio svoje djelo spasenja, te donio ljudima kvalitetu Božanskoga života. U našim se životima često događa da već pri prvim koracima posustajemo. Već prva razočaranja u ljude oko nas dovode nas često do razočaranja i u same sebe te nemamo snage ići dalje. Baš tada sjetimo se kako On za nas moli.

Krist moli za nas, draga braćo i sestre, koji smo – u svijetu. Nismo od svijeta, jer nismo pozvani slijediti logiku svijeta ali smo u svijetu i neminovno nas taj svijet dodiruje. On je mjesto našega poslanja. Isus nas time želi ohrabriti jer nam govori kako ne trebamo bježati od svijeta i praviti neke svoje skrivene prostore. Baš svijetu smo potrebni mi kako bismo mu donijeli jednu dimenziju života više koju donose kršćani u svijetu. Stoga budimo u svijetu i nastojmo tome svijetu donositi kvalitetu Božjega života ne bi li svi jednom prispjeli vječnosti u zajedništvo Oca i Sina. Amen.

(rv/kmc)

podeli na: