Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno

Na slici: Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno (Lk 19, 1-10). 

Razmišljanje uz misna čitanja 31. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno

Evanđelje nam sutrašnje liturgije prikazuje događaj o Zakeju, pripremajući nas za njega prvim čitanjem koje govori o Božjoj velikodušnosti. Drugo se pak čitanje sutrašnje liturgije na drugi način bavi Božjim pozivom.

Evanđeoski događaj počinje napomenom da je Zakej bio nadcarinik, i to bogat. Evanđelist ne kaže više od toga, no znamo da su carinike u ono vrijeme prezirali i smatrali ih grešnicima zbog dva razloga. Osobito zato što su bili nepošteni; pri naplati poreza prisiljavali su ljude da plate više nego što su morali, kako bi sebi priskrbili korist. I onda zato što su bili u službi poganske vlasti; porez su ubirali za rimskog vladara. Zbog toga pošteni i dobri ljudi nisu imali nikakve odnose s njima, nisu prihvaćali pozive u njihove kuće, niti su ih s druge strane pozivali u svoje.

Međutim, tu primjećujemo da se Isus ne prilagođava tom mentalitetu ljudi; ne želi s njima dijeliti prezir prema carinicima. Ne promatra samo aktualnu situaciju ljudi, nego također vidi nutarnja sredstva koja su prisutna u njima, to jest duhovna kretanja koja se mogu očitovati u njima. Naime, u njima vidi mogućnost promjene i obraćenja. Očito, da bismo probudili u ljudima tu sposobnost obraćenja, potrebno je prema njima imati, ne prezir, nego ljubav. Isus pokazuje taj stav u odnosu prema Zakeju. Događaj je vrlo simpatičan. Evanđelist kaže da je Zakej bio niskoga rasta. Stoga, našavši se među mnoštvom, njegovom su pogledu stalno smetale osobe koje su bile više od njega te nije mogao vidjeti Isusa.

Zakej je čuo kako govore o Isusu, i u njegovom se srcu zapravo počela očitovati želja da ga vidi i da ima kontakt s Njim, sa svim posljedicama koje to nosi sa sobom. Dakle, da bi vidio Isusa, on, koji je bio osoba s određenim dostojanstvom, zaboravio je na svoje dostojanstvo, potrčao je i popeo se na smokvu.

Isusovo ponašanje zadivljuje. Kada je došao na to mjesto, podigao je oči i rekao: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“. Te riječi iznenađuju. Isus ne samo da ne prezire Zakeja, nego upravo traži da ga primi u svoju kuću. To traži s velikim autoritetom, jer kaže: „Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“.

Isus zna da to odgovara Zakejevoj velikoj želji. Naime, ako se popeo na smokvu da bi ga vidio, znak je da istinski želi kontakt s Njim. Isus prima tu dobru carinikovu želju i poziva ga da siđe sa smokve, te da ga ugosti u svojoj kući.

Zakej je žurno sišao i pun radosti primio Isusa u svoju kuću. Možemo zamisliti radost te osobe koja je svjesna da je ljudi preziru. To je radost što ga je Isus prihvatio, ne samo s poštovanjem, nego i s ljubavlju, te je želio s njim uspostaviti odnos prijateljstva. Biti primljen u kuću neke osobe, u starim je vremenima bilo mnogo značajnije nego što je to danas. Naime, radilo se o uspostavi trajnog odnosa prijateljstva.

 

Normalno, ljudi su ostali zbunjeni tim Isusovim potezom. Evanđelje kaže: „A svi koji to vidješe stadoše mrmljati. Čovjeku se grešniku svratio!“ Svi su bili sablažnjeni i nisu razumjeli. Nisu bili svjesni da je Isus došao među nas kako bi promijenio situaciju. Došao je donijeti nešto novo, uspostaviti novi savez koji istinski mijenja cijelu ljudsku situaciju u odnosu prema Bogu i u odnosima među osobama.

Isusov se potez pokazao plodnim, jer je izazvao korjenito Zakejevo obraćenje. Isusova je velikodušnost otvorila srce tog bogatog čovjeka koji je pokazao svoje velike sposobnosti skrivene pod naslagom potrage za poštovanjem i bogatstvom.

Zakej je Isusu rekao: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“. Na tu ga je velikodušnu odluku izravno potaknuo Isus. Zakej je u svojem srcu prihvatio Isusovu velikodušnost i tako se obratio.

Dakle, Isus je primijetio: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!“ Zakej nije osoba koju treba prezirati, nego poštovati i ohrabrivati na putu dobra i milosrdne ljubavi.

Isus je na kraju objavio koje je njegovo poslanje: „Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ Isus je Spasitelj. To znači da se zanima za izgubljene, prezrene i odbačene ljude. U jednom drugom evanđeoskom odlomku kaže: „Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike“.

Isus je došao spasiti ljude. Odnos s Njim duboko preobražava ljudsku osobu, stavljajući je u izravan odnos s božanskom velikodušnošću, to jest u odnos koji daje obilne plodove dobra i velikodušnosti.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije proširuje vidik, dajući nam da shvatimo kako je sve djelo ljubavi koja dolazi od Boga. U tom se odlomku iz Knjige Mudrosti opisuje Božje srce: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio“. Sve stvari imaju dostojanstvo, osobe još više, jer su Božja stvorenja.

Pisac Knjige Mudrosti nastavlja: „Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!“ Bog je izvor ljubavi, obraćenja i velikodušnosti. To je čudesna slika Boga koju moramo utisnuti u svoju pamet i srce. Ne smijemo izobličiti Božju sliku i napraviti od nje karikaturu, nego uvijek moramo prepoznati da je On ljubav, suosjećanje i milosrđe, a to u srcu svih ljudi izaziva veliku nadu.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao, obraćajući se Solunjanima, govori o izvršenju Božjega poziva. Gospodin poziva na vjeru u Krista i po tom pozivu preoblikuje život osobe u pozitivnom smislu. Apostol kaže: „Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista“.

Pavao onda od Solunjana traži da se ne daju uznemirivati umišljenim nadahnućima ili nekim pismom koje je poslano kao da je njegovo, kao da će se dan Gospodnji uskoro dogoditi. Uvijek postoje osobe koje s apokaliptičkim viđenjima pokušavaju ostaviti dojam na ljude, predviđaju katastrofe, sukobe i svaku vrstu zla. No mi, kršćani, uvijek moramo sačuvati stav duhovnog optimizma. Ne smijemo imati jednostavan optimizam, nego moramo znati da je u našem svijetu Bog na djelu, te da osobito po Kristovoj milosti uvijek pažljivo nastoji poticati izvor dobrih pothvata. On nam u svakom trenutku pomaže zadržati pozitivno gledanje i raspoloženje.

(rv/kmc)