Homeduhovnost8. nedjelja kroz godinu, pater Alan Modrić

8. nedjelja kroz godinu, pater Alan Modrić

Mislim da sa popriličnom sigurnošću možemo ustvrditi da je jedan od najvećih problema s kojim se suočava čovjek 21. stoljeća jedan osjećaj duboko usađenog i prisutnog straha, nesigurnosti, tjeskobe. Taj osjećaj je toliko duboko ukorijenjen u ljudskom biću da dovodi i do psihičkih i neurovegetativnih bolesti. Takav osjećaj proizlazi iz činjenice da ono u što suvremeni čovjek polaže uvelike svoju nadu i sigurnost, a to je materijalna sigurnost, udobnost, bogatstvo, sve to, na kraju krajeva, u biti je jako prolazno, krhko i lomljivo, sve to ne donosi snagu, mir i radost u pravom smislu riječi, nego je jedna velika varka i zabluda koja nas ostavlja zarobljene u tjeskobi i strahu, jer uzdajući se u materijalno bogastvo, mi, u stvari, robujemo teletu izrađenom od zlata, novaca, dionica, kreditnih kartica, automobila, kuća, palača, a sve to ostavlja našu dušu praznom. Kako se suočiti na ispravan način sveprisutnom osjećaju tjeskobe i nesigurnosti, na to nam odgovaraju misna čitanja koja slušamo na 8. nedjelju kroz godinu.

Prvo misno čitanje iz Knjige proroka Izaije započinje jednom potresnom i rezigniranom izjavom Izraela koji se nalazi u sužanjstvu već dugo vremena: «Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi!». Ne podsjećaju li ove riječi na misli koje se u ljudskoj glavi množe kada se nalazi u naizgled nepremostivim teškoćama? Zanimljivo je primjetiti da, dok je još u mnogim situacijama donekle psihološki opravdano pasti u takav očaj, situacijama kao što su ratovi, glad, neimaština, bolest, dotle sve veći broj ljudi, posebno na razvijenom Zapadu, zbog sitnica i banalnosti pada u životne krize iz razloga slabe otpornosti i nezrelosti uma i duha. Svima njima Bog preko usta svoga proroka upućuje jasnu poruku utjehe uspoređujući svoju ljubav s ljubavlju jedne brižne i požrtvovne majke: kao što prava i zrela majka ne može ostaviti i zaboraviti dijete svoje utrobe, meso svojega mesa, kao što ne može niti pomisliti da ga pobaci, jer bi time nijekala samu bit svoga ovozemaljskog postojanja, tako niti Bog ne može ostaviti svoje ljubljeno stvorenje za koje je žrtvovao čak i vlastitog Sina, jer bi time nijekao savršenstvo svoje ljubavi, dobrote i milosrđa, ostvarene na najveći mogući način upravo u žrtvovanju Jaganjca Božjeg.

Drugo misno čitanje iz Prve poslanice apostola Pavla Korinćanima govori nam o tome što se događa ukoliko istinski vjerujemo da smo voljeni od Boga i da nas nikada ne ostavlja same, nego je uvijek uz nas: postajemo ne samo sigurni i slobodni od straha i tjeskoba, nego nam biva povjerena zadaća da budemo Božji služitelji i upravitelji njegovih otajstava koje šalje preko nas svoj našoj braći i sestrama: otajstava njegove ljubavi i milosrđa. Ne samo to, nego naše srce postaje i milosrdno i ne pada u napast da sudi druge zato jer je svjesno činjenice da je jedini istinski i pravedni sudac sam Gospodin koji će na kraju vremena iznijeti sve nakane i tajne ljudskih srdaca.

U evanđeoskom odlomku slušamo Isusa koji se suočava s osnovnim ljudskim egzistencijalnim pitanjima: «Što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se obući?» I ovdje se javlja ljudska tjeskoba, koja je nerijetko, barem psihološki, shvatljiva i očekivana, međutim Isus nas poziva da svoj pogled na život produbimo, da ne gubimo nadu i ne padamo u očaj, koliko god to bilo, ljudski gledajući, očekivano. Bog se brine za svoje stvorenje, ali ne na način kako to mi sebi zacrtavamo i planiramo. Tajna Božje ljubavi se ne ogleda toliko u tome koliko nas On oslobađa muka, problema, patnji, nego koliko je uz nas u takvim trenucima, jer nije najteže u životu imati križeve, nego je najteže osjećati se napuštenim u nošenju križeva i podnošenju patnji. U tome leži težina našeg hoda kroz život, u činjenici da nas mnogi napuštaju kada nam je najteže, a ne u činjenici objektivno teških situacija – sve, ali baš sve se lakše podnosi kada u tvome životu postoji netko tko dijeli tvoj problem, patnju i bol. Zajedno smo uvijek jači! Isus pokazuje da Bog nikada ne napušta čovjeka, jer je iz ljubavi prema njemu poslao i žrtvovao svoga Sina, i u ime i čast te žrtve, sve kada bi te i napustili i zaboravili svi tvoji dragi i bliski, svi oni kojima si vjerovao, Otac tvoj nebeski koji vidi i osjeća sve tvoje probleme, patnje i boli, nikada te ne bi zaboravio, jer kada bi učinio suprotno time bi pogazio Sebe, ali, iznad svega, pogazio bi svoga Sina i njegovu predragocjenu žrtvu položenu za tebe i cijeli ljudski rod. Prepusti se, dakle, Gospodinu Isusu, predaj mu sve svoje strahove, tjeskobe i nesigurnosti i osjetiti ćeš mir koji prožima i učvršćuje tvoje srce, osjetiti ćeš snagu i radost kakvu ti ništa na ovome svijetu ne može pružiti.

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: