Uz misna čitanja 2. korizmene nedjelje razmišlja don Franjo-Frankopan Velić
Jedna vrlo popularna športska aktivnost u prirodi jest planinarenje. Osobito za ljude koji žive u gradu iskustvo izlaska iz betonskih zgrada i zagušljivoga gradskog prometa u ljepotu prirode i svježinu čistoga zraka pravo je oslobođenje. Kada nakon uspinjanja stignete do vrha planine osjetite slobodu i mir, pogled vam ide u daljinu, problemi i brige kao da su ostali negdje dolje, u gradu.Evanđelje druge korizmene nedjelje govori nam o jednom Isusovom planinarskom pothvatu: zajedno s trojicom učenika – Petrom, Ivanom i Jakovom – penje se na visoku goru. No, nije to tek neki rekreacijski izlet. Isusovo javno djelovanje stiže do prekretnice: do ovoga je trenutka propovijedao Kraljevstvo Božje i činio čudesa, a sada pak treba krenuti prema Jeruzalemu gdje ga čeka muka i smrt. On je apostolima već govorio o tome, ali ga oni nisu razumjeli; Petar ga je čak stao odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16, 22). Nato je Isus vrlo oštro opomenuo Petra: „Nosi se od mene jer nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (usp. Mt 16, 23).
Točno šest dana nakon ove rasprave, Isus se s Petrom, Ivanom i Jakovom penje na visoku goru, u osamu, ne da bi imali pogled u daljinu, nego da gledaju dublje, u bit Isusovoga poslanja. Isus se preobražava pred učenicima, pokazuje im se u svojoj slavi. Uz Isusa stoje Mojsije i Ilija kao predstavnici Staroga Zavjeta. Učenici imaju priliku vidjeti Isusa na nov način. Ono što vide zbunjuje ih, prvi reagira Petar i predlaže da naprave tri sjenice, Isusu jednu, Mojsiju jednu, Iliji jednu. Petar odlično poznaje Stari Zavjet – sjenica, odnosno šator, ima posebno značenje: Dok je Izraelski narod putovao pustinjom, Bog se Mojsiju objavljivao u posebnom šatoru, Šatoru sastanka. Kasnije, po dolasku u Obećanu Zemlju, jeruzalemski je Hram preuzeo ulogu Šatora sastanka. Petar misli da sada treba napraviti tri takva šatora sastanka kao da Bog jednako govori po Mojsiju, Iliji i Isusu. Međutim, s neba se čuje Očev glas koji potvrđuje da je Isus Njegov ljubljeni Sin: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17, 5). Isus je drukčiji od svih proroka, pa i od onih najuglednijih, Mojsija i Ilije. Proroci su bili glasnici Božje riječi, a Isus jest Božja Riječ, Njegova utjelovljena Riječ.
Nakon preobraženja učenici ostaju sami s Isusom. Nije potreban Šator sastanka kao u Starom Zavjetu, Stari je Zavjet ispunjen u Isusu. Svaki put kada susrećemo Isusa, susrećemo Boga.Korizma nam pruža priliku da uzmemo odmak od naših svakodnevnih poslova, da svoj život promotrimo s drukčijega gledišta, kao kada planinarimo i stignemo na vrh brda. Preobraženje na gori pokazuje nam da je susret s Isusom nešto lijepo, prekrasno. Možda katkada zaboravimo na to, pa je dobro da se podsjetimo: Lijepo je biti kršćanin! Lijepo je okupiti se zajedno s braćom i sestrama u Crkvi i susresti Isusa! Život iz vjere nam daje unutarnju radost i mir, bez obzira na poteškoće s kojima se susrećemo. Kao kršćani ne gubimo nadu pred patnjom i križem jer Isus nam daje sigurnost da nakon našega velikog petka dolazi nedjelja uskrsnuća. Kao učenicima na gori tako Isus i nama već sada daje predokus svoje slave, obasjava nas svojim svjetlom: u sakramentima, osobito u Euharistiji; u skladnim liturgijskim slavljima; u osobnoj molitvi u tišini svoga srca; u primjeru svetaca i blaženika; u susretu s braćom i sestrama.Ove korizme uspnimo se na goru, oslobodimo se tereta koji nas pritišće i pristupimo sakramentu pomirenja, otvorimo svoju volju, osjećaje i um Kristovu svjetlu. Onda će nam se otvoriti novi pogledi, disat ćemo punim plućima i napunit ćemo se radošću Duha Svetoga. Amen.
(rv/kmc)
