Sv. Ćiril Jeruzalemski

Uvoditelj u kršćanska otajstva

Sveti crkveni učitelji najranijega doba kršćanske teologije ‒ Oci (po kojima razdoblje njihova djelovanja nazivamo otačkim, tj. patrističkim), iskustvo kršćanskoga življenja promatrali su kroz četiri vidokruga sveukupnog života Crkve. On se za njih temeljio na svjedočenju Evanđelja životom i naviještanjem (martyria), na slavljenju otajstava spasenja (leitourgia), služenju potrebitima (diakonia) i skladnom ustroju crkvenog suživota (koinonia). Takvo se razumijevanje života Crkve održalo do danas. Kateheza (vjeronauk), slavljenje sakramenata (liturgija) i karitativno djelovanje i danas su temelji oko kojih se sabire sav život Crkve – od župnih i biskupijskih zajednica do sveopće Crkve Kristove. Kao patristički teolog koji je ponajbolje uspio u nauku i praksi uskladiti te elemente crkvenoga djelovanja, ističe se biskup grada Jeruzalema iz 4. stoljeća sv. Ćiril. Iako nam o pojedinostima njegova života nije poznato mnogo, ipak nam njegova pisana ostavština i svjedočanstvo povjesničara govori o životu ovog pastira Crkve. Kao jeruzalemski biskup Ćiril se trudio braniti istine kršćanstva pred napadima tada aktualnog arijevskog krivovjerja,[1] zbog čijeg je crkvenopolitičkog spletkarenja više puta morao bježati u progonstvo. Ipak, njegova se djela ne bave osobnom obranom ili pravdanjem. Ćiril je, kao pravi pastir, pisao propovijedi i kateheze koje su nam do danas ostale sačuvane. Možemo ga s jednakim pravom zamisliti za govornicom na II. ekumenskom saboru u Carigradu (381.), čijim je bio sudionikom, ali i u župnoj dvorani kao zauzetog pastoralca koji svojim vjernicima drži katehezu ‒ vjersku pouku. Sv. Ćiril nam se tako predstavlja kao veliki realist, čovjek izravno suočen sa svim problemima svojega doba, ali i kao čovjek od pouzdanja koji, kako bi to lijepo izrekao sv. Grugur Nazijanski, »hoda vršcima prstiju po zemlji«.

Ćirilovo najpoznatije djelo ‒ Mistagoške kateheze zbirka je od pet tekstova koji su Ćirilu služili kao priručnik pri uvođenju vjernika u kršćanska otajstva (myst + agogia = uvođenje u otajstvo). Te se kateheze, namijenjene katekumenima – pristupnicima u kršćanstvo, temelje na pojašnjavanju znakova i simbola kojima se u slavlju sakramenata obnavljaju Božja djela spasenja. Zapanjujuća je podrobnost s kojom Ćiril pridaje važnost simbolima u sakramentalnom slavlju. Za njega simboli (npr. pri krštenju znak križa, pomazanje uljem, bijela odjeća…) nisu običajna ceremonija, nego zbiljsko ostvarenje onoga što označuju. Kruh i vino su simboli u kojima Kristovo Tijelo i Krv nisu prisutni samo simbolički, nego stvarno. Polijevanje vodom pri krštenju simbol je kojim se kršteniku uistinu brišu grijesi. S takvom je sviješću Ćiril svojim katehezama naumio pojasniti katekumenima nauk vjere, objašnjavajući im obrede i simbole po kojima se vjera slavi.

Takav simbolički, sakramentalni mentalitet zadatak je za misaono ozračje suvremenog crkvenog pastorala. Kršćanin današnjega doba, u potpunom skladu sa suvremenim društvenim procesima i duševnim ozračjem, izgubio je mogućnost razumijevanja simboličkog govora. U svakodnevnom ophođenju simboli bivaju zamijenjeni znakovima (smajlićima i lajkovima). Nerazumijevanje simboličkog govora liturgije nužno rezultira nerazumijevanjem onoga što se liturgijskim obredom posreduje – jedinstvene objavljene istine spasenja. Nerazumijevanje obrednog događanja kod mnogih vjernika koji običajno prisustvuju liturgiji pokazatelj je temeljnog nepoznavanja osnova kršćanske vjere. Zadatak je pastoralnih djelatnika, župnika i vjeroučitelja, ali i cijele kršćanske zajednice ‒ obnoviti razumljivost govora simbola, tumačeći i objašnjavajući obred ne bi li se time poruka koja se obredom posreduje učinila jasnijom, a sam obred razumljivijim. Sv. Ćiril, zauzeti pastoralac iz 4. stoljeća, u tom smislu prednjači pred nama čitavih 1700 godina…[2]

 

»Osobna iskaznica«:

‒ rođen: 313. godine (?)

‒ zaređen za svećenika: 345.

‒ postao biskup Jeruzalema: 348. (?)

‒ preminuo: 18. marta 387.

‒ spomendan: 18. marta

 

[1]              Arije (4. st.) nije priznavao božanstvo Isusa Krista. To je krivovjerje naišlo na podršku jednog dijela Crkve, zbog čega je sazvan I. ekumenski sabor u Niceji, na kojem je krivovjerje osuđeno a pravovjerje uobličeno u formi danas priznatog Vjerovanja nicejsko-carigradskog.

[2]              Podaci o Ćirilovu životu prema ĆIRIL JERUZALEMSKI, Mistagoške kateheze, prir. M. Mandac, Služba Božja, Split, 2005.

Dinko Glavaš

Preuzeto iz Blagovesti 03/20