SV. FRANJO, MIR I NENASILJE

Danas je tema mira i nenasilja jedna od gorućih tema. Svakodnevno nas sredstva
društvenog priopćavanja informiraju o brojnim terorističkim napadima diljem svijeta. Moglo
bi se reći da je stanje rata danas jedna od normalnih situacija u kojima ljudi žive, ljudi su se
toliko navikli na ubijanje i krv da im to uopće više ne izaziva nikakve osjećaje. Ali uvijek je
bilo ljudi koji odbacuju nasilje kao jedan od oblika svoga djelovanja. Među takvima je i sv.
Franjo iz Asiza. On u potpunosti odbacuje bilo koji oblik nasilja i svojim životom slijedi Isusa
Krista. Gotovo nijedan stav sv. Franje nije tako aktualan kao njegovo zalaganje za mir. Danas
kada se govori o miru spominje se i njegovo ime i mnogi se pozivaju na njega. Važno je riječ
»mir« shvatiti pravilno, jer uvijek se govori o miru, ali se različito shvaća. Franjo govori o
»istinskom miru« na temelju augustinovske tradicije. Franjo je morao govoriti o »istinskom
miru« zato što društvo u kojem je živio razvijalo konkretne predodžbe o miru koje su se
razlikovale od Franjina načina života. Franjo pripada onima koji su se pouzdavali samo u
snagu križa i zbog toga se odriču svakog oblika nasilja. Budući da ne može biti mira bez
pravednosti, nužno je pokazati kakve je predodžbe Franjo povezivao s tim pojmom.
Za franjevačku obitelj mir je središte njezina poslanja. Franjo govori o »istinskom
miru s neba«. Za Franju Asiškog stoga je mir dar s neba. Mir je bitno povezan s Isusom
Kristom. Istinski mir doživljava onaj tko cjelovito živi s Bogom. Zbog toga Franjo često
govori da mir treba »sačuvati«. Mir je nešto što je na paradoksalan način već dano, a za njim
se uvijek iznova mora težiti.

Govor o »istinskom miru« na pozadini augustinovske tradicije, u kojoj Franjo živi,
dobiva konkretno značenje. U svojoj Božjoj državi Augustin razlikuje dva »državna oblika« i
dva različita sadržaja mira. Zemaljska država traži mir na zemlji i nalazi ga u onoj mjeri u
kojoj joj uspijeva postignuti najviše moguće slaganje građana (concordia civium). Mir se
definira kao zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba unutar jedne državne zajednice. Prema
Augustinu, mir je državna tema. Božja država započinje »istinski mir« u zemaljskoj
stvarnosti, ali će tek s one strane granice smrti, u kraljevstvu Božjem, on biti postignut onda
kada čovjek vidi da je utažena najdublja potreba, potreba za Bogom.
»Ova razlika između ʼzemaljske državeʼ i ʼBožje državeʼ sv. Augustina pokazuje
koliko je franjevačko siromaštvo ‒ koje je upravljeno na ljudske osnovne potrebe, a uključuje
i solidarnost ‒ povezano s pravednošću i zalaganjem za mir.«
Iz uobičajenih pozdrava (Mir kući ovoj, Gospodin ti dao mir i Mir i dobro) vidljivo je
da je Franjo bio mirotvorac. Osjećaj Franjine solidarnosti prema stvorenom svijetu pojačavao
je mirotvorne napore.

Franjine propovijedi govorile su o miru i spasenju ujedinjujući vezama mira veliki broj
ljudi koji su bili daleko od Krista i spasenja. Za Franju pravi mirotvorci su »oni koji, uza sve
što na ovome svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našem Isusu Kristu, čuvaju mir u
duši i tijelu«. Franjo je bio mirotvorac zbog svog poštenja, tražio je za sve pravi mir s neba,
poticao je sve da ljube svoje bližnje kao same sebe.
Tijekom stoljeća u mnogim kulturama pozdrav »Mir (Shalom)« značio je da osoba ne
nosi oružje i da dolazi kao prijatelj. Pozdrav Gospodin ti dao svoj mir i Mir i dobro za Franju
je bio imperativ. Taj pozdrav može biti i prazna riječ ako njegovo značenje ne obuhvaća i
unutarnji poriv onoga koji ga koristi. Mir koji je Franjo drugima želio crpio je iz svoje nutrine
i svog poštenja prema svim Božjim stvorenjima
Karakteristika srednjovjekovnog društva i Crkve je logika protivljenja koja se sastoji u
tome da se bude protiv nekoga ili nečega. Svjetovna vlast je bila protiv crkvene kao i crkvena

protiv svjetovne. Bogati su bili protiv siromašnih, i obratno. Sav život temelji se na logici
protivljenja, na logici negacije. Oni koji čine zlo kao i oni koji progone zlo ‒ zastupaju istu
logiku, a to je logika protivljenja, pa tako svi ostaju u istom krugu nasilja. Logika protivljenja,
koja se bori protiv drugog, zamjenjuje se evanđeoskom logikom, za drugoga.
Franjo ne prihvaća dotadašnju logiku protivljenja. Bio je svjestan da ostaje u krugu
nasilja ako nekoga napadne. Franjo zastupa evanđeosku logiku koja se sastoji u tome da se
protiv zla nastupa dobrim, čineći dobro kako dobrima tako i zlima. Ta evanđeoska logika kod
Franje je najočitija u Hvalospjevu brata sunca, gdje ne govori protiv nekoga ili nečega, nego
govori za koga i za što je. Hvalospjev brata sunca pokazuje Franjinu pozitivnu usmjerenost.
Franjin Hvalospjev je pokazatelj kako se evanđeoskom logikom može odgovoriti na
negativnosti svoga vremena.

Sv. Franjo se, prema izvorima, susreo sa sultanom Melek el Kamelom 1219. godine
kod Damiette na egipatskoj obali kao glasnik mira, jer to je razdoblje Petog križarskog rata i
tada su se vodili mirovni pregovori između Saracena i križara.
Povodom 800. godina od spomenutog događaja papa Franjo je 2019., idući stopama
sv. Franje, stupio na muslimansko tlo da bi se susreo s imamom Al Azhara, Al-Tayyibom.
Dva vrlo slična susreta u dva različita povijesna razdoblja… Oba naznačuju novi i jedinstveni
način promišljanja odnosa između kršćana i muslimana. Papa Franjo je tom zgodom rekao:
»Ovdje sam kao vjernik žedan mira, kao brat koji traži mir sa svojom braćom.«

fra Ilija Alandžak, OFM