Sv. Josip – šutljivi svetac predan radu i uzor svim radnicima

O radu, pravima radnika, obvezama poslodavaca, pošteno zarađenoj plaći…kroz vidik socijalnog nauka Katoličke Crkve

Tko je sv. Josip Radnik?

Kao dijete idući svakodnevno u školu prolazio sam pokraj tvornice koja se bavila proizvodnjom drvenih vrata i prozora. Ispred glavnog ulaza u samu tvornicu bio je smješten veliki drveni kip izrezbaren iz debla drveta. Tada je naravno bio veći od mene, a i danas je. Izrađen je u nadnaravnoj veličini i stvarno je grandiozan. Kipar je prikazao čovjeka radnika koji za ruku drži dijete… Bile su to još sedamdesete godine prošloga stoljeća kada je kip postavljen na to časno mjesto ulaska u tvornicu, a pokraj njega svakoga dana prošlo bi nekoliko stotina radnika. Za postavljanje toga kipa bila je dobra isprika: postavit ćemo kip koji prikazuje dobrog i marljivog radnika u vrijeme socijalizma kakvim se tada smatrao i predsjednik tadašnje države. No, autor kipa, činilo mi se već tada kao dječarcu, a poslije mi je to potvrdio i otac te još neki ljudi, „grdno je nasamario“ vodstvo tvornice i tadašnje vodstvo partije. Pod krinkom da je to radnik socijalizma, napravio je upravo kip sv. Josipa koji je prikazan kao tesar i koji dijete Isusa drži za ruku i uči ga tesarskom zanatu. Bio je to pravi sv. Josip Radnik, tesar kojega je izradio jedan tesar. Za taj pothvat znala je samo nekolicina radnika, a sv. Josip Radnik i danas stoji na istom mjestu smiješeći se svakom prolaznika, ali i pokojem radniku jer ih je danas u tvoj tvornici puno manje nego li tada.

Josip – potomak Davidov

Prvim danom mjeseca maja započinjemo mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji i započinjemo ga upravom spomendanom sv. Josipa Radnika, zaručnika Djevičina i poočima Isusova, njegovog zemaljskog oca i granitelja. Riječ „Josip“ hebrejskog je podrijetla i znači „neka Bog pridoda“. Te je riječi zapisane u Starom zavjetu, izgovorila Rahela, žena praoca Jakova, rodivši dijete nakon duge neplodnosti, sina koji je kasnije postao poznat kao Josip Egipatski. Prema Evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije, te je po njemu i Isus postao Davidov potomak. Često se postavlja pitanje je li Josipovo očinstvo samo „takozvano” ili je stvarno. Papa Ivan XXIII. u buli “Redemptoris custos” govori o pravom i stvarnom Josipovom očinstvu, ali to očinstvo ne izvodi po biološkom začeću nego po prihvaćanju. U evanđeljima je Isus četiri puta nazvan Sinom Josipovim – Josip je bio zakonski Isusov Otac. Josip je dakle Otac i po mišljenju svojih suvremenika, ali on je i u evanđeljima Otac po Duhu Svetom, to jest po pozivu Božjem da bude otac Isusu. Evanđelja opisuju sv. Josipa riječju „tekton“  što u prijevodu znači tesar, drvodjelja; dok  se na grčkom jeziku ta riječ prevodi kao umjetnik u radu s drvom. Sv. Matej kaže za njega da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Živio je skromno u gradiću Nazaretu u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine i svojim radom je uzdržavao svoju obitelj.

Šutljivi svetac predan radu

Sv. Josipa nazivaju i šutljivim svecem, jer evanđelja ne prenose niti jednu jedinu riječ koju je on izgovorio. Ali to ne umanjuje njegovu ulogu koju mu je Bog povjerio u djelu spašavanja čovjeka i u odgoju Njegovog Sina. Stoga se za sv. Josipa može reći da je upoznao vrijednost šutnje i da nije bio čovjek velikih riječi, nego čovjek djela i rada. Upravo zato Crkva 1. maja slavi sv. Josipa Radnika. Takav Josip uzor je i poticaj svim ljudima i danas da i sami nauče cijeniti šutnju i da ne budu tek ljudi govora, jeftinih riječi, nego ljudi djela i rada.

Imao je povjerenja u Boga

Sv. Josip primjer je povjerenja u Boga i predanog vršenja Božje volje. Bog, preko anđela, priopćava Josipu svoju volju i Josip tada spremno mijenja svoje vlastite ljudske planove o sebi, o Mariji i Isusu i njihovom zajedničkom životu, te ne oklijevajući usklađuje svoje želje i zamisli s voljom Božjom. On to ne čini iz neke ropske poslušnosti prema Bogu nego zato jer ima povjerenja u Boga, jer je svjestan da Bog zna što je za njih i za sve najbolje.

Papa Pio IX proglasio je sv. Josipa, 1870. godine, zaštitnikom sveopće Crkve, te neslužbenim zaštitnikom od sumnje i okljevanja, kao i zaštitnikom u borbi protiv komunizma te zagovornikom za sretnu smrt. Prema katoličkoj predaji, smatra se da je sv. Josip umro u rukama Isusa i Marije, te se zbog toga smatra uzorom pobožnog vjernika koji prima milost u trenutku smrti, te zagovornikom obitelji, očeva, trudnica, bolesnih i umirućih, putnika, doseljenika, obrtnika, inženjera i općenito radnika. Katolička Crkva kao svetkovinu sv. Josipa slavi 19. marta, a sv. Josip Radnik 1. maja.

Upravo na spomendan sv. Josipa Radnika valja ponešto progovoriti o radu, pravima radnika, obvezama poslodavaca, pošteno zarađenoj plaći, ali kroz vidik socijalnog nauka Katoličke Crkve.

Kršćanski pogleda na rad

Što rad znači za čovjeka?

Imati posao, biti u mogućnosti raditi i priuštiti ne što sebi i drugima mnogim je ljudima velika radost. Nezaposlenost, osjećaj da nikome nije potreban čovjeku oduzima njegovo dostojanstvo. Radom čovjek razvija svoje talente i sposobnosti te sudjeluje u gospodarskomu, društvenom i kulturološkom razvoju. Rad ima veliku ulogu u Božjemu planu. Bog je naložio čovjeku da si podloži zemlju (Post 1,28), da je čuva i obrađuje. Rad može biti i vrijedna služba u korist naših bližnjih. Štoviše, obrađivanje zemlje na održiv način i razvijanje njezinih potencijala čovjeka čini sličnim njegovu Stvoritelju. Kada dobro obavljamo i najjednostavnije poslove, tada smo u zajedništvu s Isusom koji je i sam bio radnik.

Jeli rad Božja kazna?

Uvijek iznova možemo čuti da je rad Božja kazna za istočni grijeh. No, to nije točno. Prema biblijskomu izvještaju o stvaranju, rad je vlastit čovjeku samim time što je stvoren. U Post 2,15 Bog nalaže čovjeku da obrađuje i čuva Edenski vrt. Međutim, nakon što su Adam i Eva prekršili Božju zabranu pojevši plod sa „stabla spoznaje dobra i zla“ (Post 2,17), dakle nakon istočnoga grijeha, zemlja postaje prokleta tako da je čovjek mora obrađivati s teškom mukom. Od tada je zemlja škrta i čovjek se mora namučiti kako bi prehranio obitelj. Iz biblijske perspektive Božja kazna za istočni grijeh nije rad kao takav nego mukotrpnost rada.

Jesmo li obvezni raditi?

Bog je stvorio svijet i prepustio ga čovjeku kao dragocjen dar. Prema Bibliji, ljudski je rad prikladan, odnosno zahvalan odgovor čovjeka na taj dar. Kada ljudi rade svoj posao, odnosno kada se kao djeca i kao mladi ljudi u školi ili u stručnoj obuci pripremaju za rad, nije riječ samo o sposobnosti da zarade sredstva za život. Radom ljudi mogu doprinijeti pravilnu razvoju svijeta. Tako čovjek na određen način sudjeluje u Božjemu stvarateljskom djelu.

Koji je bio Isusov stav prema radu?

Isus nam je bio „u svemu jednak osim u grijehu“ (Kalcedonski sabor, 451. god., Heb 4, 15; KKC 467). Živio je među ribarima, seljacima i obrtnicima te je i sam izučio zanat i radio kao tesar u Josipovoj radionici do svoje tridesete godine. U svojim je prispodobama koristio slike iz poljoprivrednoga života. U svojemu govoru hvali sluge koji zarađuju svojim talentima, a osuđuje lijenoga slugu koji svoj talent zakapa u zemlju (vidi Mt 25,14-30). U školi, višemu obrazovanju i na poslu rad nam se često čini kao mučna dužnost. Isus nas ovdje uči da zajedno s njime svakodnevno uzimamo svoj križ i slijedimo njega koji je uzeo križ na sebe kako bi nas spasio.

U kakvu su odnosu rad i poslovni uspjeh prema istinskomu cilju ljudskoga života?

Rad pripada životu, ali on nije čovjekov život. To je važna razlika. Prvenstveno u visoko razvijenim zemljama svijeta danas ima mnogo ljudi koji kao da žive samo za svoj posao. Rad je za njih ovisnosti zato im se pridaje naziv radoholičari. Isus upozorava ljude da ne smiju dopustiti da ih posao tako zarobi. Cilj života nije gomilanje novca niti stjecanje slave, nego da čovjek molitvom, bogoslužjem i djelatnom ljubavlju prema bližnjemu stekne vječni život s Bogom. Ukoliko je rad podređen ovomu cilju, onda pripada kršćanskomu životu. Ali kada rad postane svrha samome sebi i kada zasjeni istinski cilj našega čovještva, tada dobiva potpuno pogrješnu ulogu u životu. Ipak, neki ljudi moraju prihvatiti više poslova i teško raditi kako bi prehranili svoju obitelj. Oni na taj način vrše službu prema svojoj obitelji i tako postupaju u skladu s Božjom namisli.

Kako je zapovijed svetkovanja dana Gospodnjega povezana s radom?

Zapovijed svetkovanja šabata, odnosno zapovijed nedjeljnoga odmora, vrhunac je i najviši smisao biblijskoga nauka o radu. Prekidom rada i slavljenjem svete mise nedjeljom čovjekov se pogled usmjerava na istinski cilj njegova života. Zapovijed nedjeljnoga odmora čak je temelj protiv ropstva radu (bilo svojevoljna, bilo prisilna). Već samo uvođenje nedjeljne zapovijedi ima dva cilja: osloboditi čovjeku vrijeme da prisustvuje bogoslužju, ali prvenstveno zaštititi siromahe od izrabljivanja od strane njihovih poslodavac.

Novi povijesni izazovi

Što je to „radničko pitanje“?

Industrijalizacija i širenje slobodnoga tržišta u 19. su stoljeću donijeli vrlo brz, nikada prije viđen tehnološki i ekonomski napredak u Europi. Zato su se nebrojeni ljudi u potrazi za boljim životom počeli slijevati iz siromašnih sela u brzo rastuće gradove kako bi radili u tvornicama koje su bile potpuno nova pojava. No njihova su nadanja prečesto prešla u razočaranje. U fazi rane industrijalizacije mnogi su tvornički radnici patili u neljudskim radnim uvjetima. Oni i njihove obitelji imali su premalo da bi mogli dostojno živjeti. Socijalno osiguranje za slučajeve gubitka posla, ozljede ili bolesti još nije postojalo. Tako je nastao novi društveni sloj, odnosno klasa — proletarijat ili radnička klasa — koja je ostala isključena iz rastućega narodnog blagostanja i na taj način, u socijalnomu smislu, ostala daleko iza ostatka društva.

Kako je nastao socijalni nauk Crkve?

Razvojem socijalnoga nauka Crkva je pokušala reagirati na izazove radničkoga pitanja. Već u fazi rane industrijalizacije pojedine su se javne osobe, poput biskupa Mainza Wilhelma Emmanuela von Kettelera (1811.-1871.), bavile tim problemom. U prvoj socijalnoj enciklici Rerum novarum iz 1891. papa Lav XIII. napao je podijeljenost društva na društvene klase i kritizirao je radne uvjete koji su vladali u fazi rane industrijalizacije, govoreći da su protivni ljudskomu dostojanstvu i socijalnim Ijudskim pravima. Papa je zahtijevao da se radnicima da pravedan udio u rastućemu blagostanju društva te je upozoravao i na opasnosti klasne borbe.

Koja je razlika između socijalnoga nauka Crkve i marksizma?

I Karl Marx (1818.-1883.) svoje je komunističko učenje razvio kao reakciju na radničko pitanje. No za njega odgovor leži u nužnosti klasne borbe između proletarijata i građanstva (buržoazije). Građanstvu treba silom oduzeti vlasništvo i stvoriti diktaturu proletarijata. Komunistička je ideologija u 20. stoljeću donijela nezamislive patnje čovječanstvu. Crkva je od početka prepoznala opasnosti komunizma i žestoko osudila učenje o klasnoj borbi. Crkveni socijalni nauk i kršćanski socijalni pokret tada su, kao i danas, umjesto toga u središte postavili pravednu razmjenu dobara između raznih sudionika socio-ekonomskih zbivanja.

Koja je razlika između „objektivne“ i „subjektivne“ dimenzije rada?

Ekonomisti govore o radnoj produktivnosti poduzeća i pojedinca. Od te ekonomske, „objektivne“ dimenzije rada, crkveni socijalni nauk razlikuje „subjektivnu“ dimenziju rada. Riječ je o dostojanstvu koje pripada svakomu obliku rada zato što ga vrši čovjek. Takav pogled na čovjeka, kao i na njegovo neotuđivo dostojanstvo kao subjekta rada, papa Ivan Pavao II. opisuje kao „središnju i trajnu jezgru kršćanske doktrine o radu“ (LE 6). Zato nikada ne smijemo oholo pristupati onima koji obavljaju tobožnje „niže“ poslove, za koje nije potrebna posebna obuka ili kvalifikacija.

Koje je značenje načela „rad ispred kapitala“?

lz subjektivne dimenzije rada `rad` ima prvenstvo nasuprot „kapitalu`“ (LE 12). Jer čovjek posjeduje kapital kao izvanjski predmet dok je rad neodvojiv od čovjeka koji ga obavlja i od njegova dostojanstva. Nikakvo upućivanje na ekonomske interese, zahtjeve tržišnoga natjecanja ili globalizacije ne mogu opravdati izrabljivačke radne uvjete i neisplaćivanje plaća.

Što crkveni socijalni nauk podrazumijeva pod svojim zahtjevom za sudjelovanjem radnika?

Srž radničkoga pitanja u Europi bio je nedostatak društvenoga udjela radnika u ekonomskom blagostanju postignutu industrijalizacijom i tržišnim poslovanjem. U fazi rane industrijalizacije radnike su u tvornicama tretirali kao strojeve. Bili su potisnuti na rub društva. Istu situaciju danas nalazimo u tranzicijskim zemljama i zemljama u razvoju. Jedan od središnjih zahtjeva crkvenoga socijalnog nauka bio je, a s ovom situacijom jest još uvijek, istinsko sudjelovanje radnika. Sjedne strane, riječ je o sudjelovanju u poslu: radnici bi trebali imati pravo suodlučivanja na radnomu mjestu. S druge strane, odnosi se i na sudjelovanje u društvu i državi. Radnici trebaju moći živjeti kao punopravni građani sa svim svojim pravima i dužnostima.

Odnos rada i vlasništva

Kakav bi trebao biti odnos između roda i privatnoga vlasništva?

Karl Marx i Friedrich Engels u svojemu su Komunističkom manifestu (1948.) napisali da se program komunizma može „sažeti u jednomu izrazu: ukidanje privatnoga vlasništva“. Suprotno tomu, Crkva je u svojemu socijalnom nauku uvijek ustajala u obranu privatnoga vlasništva istodobno naglašavajući da je Bog stvorio svijet i njegova dobra kako bi bili na raspolaganju svim ljudima. Socijalni nauk to naziva „opća namjena dobara“. Iz toga proizlazi načelo društvene funkcije vlasništvo. To znači da vlasništvo ne smijemo koristiti isključivo u sebične svrhe, nego ga trebamo upotrijebiti za opću dobrobit. To se prije svega odnosi na odnos između vlasništva i rada: investicije trebaju služiti stvaranju novih radnih mjesta i povećanju općega dobra.

Može li se govoriti o pravu na rad?

Zaposlenje je za najveći broj ljudi najvažniji, najčešće i jedini izvor prihoda. No nije samo to: rad je bit- na dimenzija ljudskoga samoostvarenja i društvenoga sudjelovanja. S druge strane, nezaposlenost predstavlja puno više od samoga gubitka prihoda. Nezaposlenost često znači i usamljenost, sumnju u sama sebe, društveni prijezir i narušeno zdravlje. Socijalni nauk Crkve stoga govori o moralnomu pravu na rad. Sve snage društva – poduzeća, sindikati, politika – imaju dužnost pomoći ostvariti to pravo na rad i stremiti cilju potpune zaposlenosti.

Neka specifična pitanja

Kakav je stav Crkve o pitanju prekarnih radnih odnosa?

Kršćani su pozvani odnositi se prema ljudima u potrebi kao prema samomu Kristu. Takva potreba nastupa svugdje gdje se radnici nađu gurnuti na margine društva kao prekarni radnici ili kao „zaposleni siromasi“ (engl. working poor, radnici čiji prihodi nisu dostatni da ih izdignu iznad donje granice siromaštva). Rad je prekaran onda kada je plaća znatno niža od prosječne, kada ljudi više nisu u mogućnosti planirati budućnost i kada je njihova radnička pravna zaštita ograničena. Ljudi imaju pravo na rad i pravednu naknadu za rad. To vrijedi i za sezonske radnike i migrante. Tamo gdje tržište lišava ljude pravedne plaće i mijenja ih prekarnim radnim uvjetima, postavljen je izazov za sve nas. Država može i treba okvirnim uvjetima osigurati da poduzetnici nude poslove, primjerice stvaranjem sekundarnoga tržišta rada, gdje bi se društveno potrebni poslovi odvijali mimo postojećega, primarnog tržišta. No sve se te mjere trebaju odvijati supsidijarno i trebaju biti prijelazni stadij prema primarnomu tržištu rada, a ne njegova konkurencija.

U kakvu su odnosu rad i obiteljski život?

Često se čini da zahtjevi poslovnoga svijeta i obiteljskoga života međusobno stoje u nepomirljivoj suprotnosti. Ipak, rad doprinosi stvaranju materijalnoga i moralnoga temelja obiteljskoga života. Plaća osigurava obitelji sredstva potrebna za život, a roditelji su u svojim profesijama važan uzor kod odgoja djece. Unatoč tome, mnogi ljudi nemaju laku zadaću kada pokušavaju pomiriti posao i obitelj. To posebno vrijedi kada i otac i majka žele ili moraju raditi. Poslodavci, sindikati i politika moraju se zato zajedno truditi oko razvoja novih modela zaposlenja kako bi se omogućila bolja uskladivost poslovnoga i obiteljskoga života.

Kakav je stav socijalnoga nauka Crkve o ulozi žena u poslovnomu svijetu ?

U visokorazvijenim zemljama zapadnoga svijeta emancipacija žene silno je uznapredovala: Crkva to odobrava i podupire. U svim područjima društvenoga života žene trebaju imati svoju ulogu i biti ravnopravne s muškarcima. Međutim, u svemu tome treba ipak računati s naravi žene. Pravni po- redak i čitavo društvo trebaju na poseban način zaštititi trudnice i majke, pogotovo u pitanju zaposlenja. Takve zaštite u mnogim dijelovima svijeta još uvijek nema. Žene su na mnogim mjestima izložene diskriminaciji i izrabljivanju i toj se nepravdi država, društvo i Crkva moraju odlučno suprotstaviti.

Koji je stav socijalnoga nauka o pitanju dječjega rada?

U fazi rane industrijalizacije izrabljivanje djece radom bila je jedna od najvećih sablazni u Americi i Europi. Još i danas dječji je rad vrlo rasprostranjen u zemljama razvoja i tranzicije. Često egzistencijalna bijeda prisiljava obitelji da i djeca nađu posao. Stoga cilj mora biti stvaranje uvjeta koji će obiteljima širom svijeta osigurati egzistenciju tako da djeca ne moraju raditi. Dječji rad, koji šteti duhovnomu i tjelesnomu razvoju djece, ni u kakvim se okolnostima ne smije trpjeti. Izrabljivanje i porobljavanje djece grijeh je koji vapi u nebo.

Kako se pravedno odnositi prema fenomenu radnika migranata?

U današnjemu vremenu postoje golemi nesrazmjeri između bogatih i siromašnih zemalja i regija. Zato mnogi ljudi napuštaju svoje domovine kako bi u velikim gradovima ili drugim zemljama potražili posao i plaću. To su tzv. radni migranti. Kada neka zemlja odluči prihvatiti radne migrante, ne smije prema njima postupati kao prema radnicima drugoga reda. Poslodavac nipošto ne smije izrabljivati radne migrante, već u poslovnomu životu moraju imati ista prava i istu plaću kao i domaći posloprimac. Nadalje, dužni smo ih poštovati kao osobe koje nisu samo radna snaga. Na poseban se način mora uzeti u obzir pravo na doseljenje obitelji radnih migranata. Država, društvo i gospodarstvo dužni su nastojati oko sveobuhvatne integracije radnih migranata u društvo.

Kako socijalni nauk gleda na velike  globalne promjene na agrarnomu području?

Više od drugih grana ekonomije agronomija vrši snažan utjecaj na kulturno i ekološko područje nekoga društva. Zato je očuvanje trajne održivosti poljoprivrede važno čak i u visoko razvijenim industrijskim zemljama. U najvećemu broju država na svijetu poljoprivredni je sektor, doduše, još uvijek daleko najvažnija grana ekonomije koja zapošljava najveći broj ljudi. To vrijedi pogotovo za siromašne države i regije svijeta. Glavni problem često leži u činjenici što se poljoprivredno zemljište nalazi u vlasništvu malobrojnih veleposjednika. Kada takvo vlasništvo dovodi do izrabljivanja seljaka, kada škodi općemu dobru i priječi pozitivni ekonomski razvoj države, socijalni se nauk Crkve zalaže za agrarnu reformu i preraspodjelu zemljišta. Provođenje takvih mjera mora se pravno urediti jer protiv stare se nepravde ne smijemo boriti novom nepravdom.

Zašto je potrebno posebno radno zakonodavstvo?

U tržišnoj ekonomiji između dva ugovorom vezana partnera vlada stvarna ravnoteža (a time i mogućnost za stvaranje ugovora) samo ukoliko obje strane imaju iste informacije i istu ekonomsku snagu. To najčešće nije slučaj kod ugovora o radu. U pravilu je poslodavac bolje informiran i ekonomski nadmoćan. Zato treba zaštititi interese posloprimaca posebnim zakonom o radu. Pod to spadaju, primjerice, zaštita od smanjivanja plaća, pravo na neradnu nedjelju i na godišnji odmor ili pravo na potporu za nezaposlene i bolesnike, a zaštitu majki već smo prije spomenuli.

Što je to pravedna plaća ?

Od početka je socijalni nauk Crkve zahtijevao radničku plaću koja može pokriti životne troškove radnika i njegove obitelji. Danas zahtijeva plaću koja će omogućiti radniku da sveobuhvatno sudjeluje u društvenomu životu. Ipak je teško odrediti koji je iznos pravedne plaće. U obzir se moraju uzeti konkretna djelatnost i radna sposobnost pojedinca, kao i njegova poslodavca. Osim toga, treba sagledati i ekonomsko i socijalno ozračje. Previsoke plaće mogu ugroziti opću ekonomsku djelotvornost, a time i utjecati na opće dobro. U svakomu slučaju, moraju postojati pravedni postupci određivanja visine plaće. U tome sindikati igraju važnu ulogu. Država mora supsidijarno (tj. prema razini utjecaja) zajamčiti minimalnu plaću. Također struktura plaća u cjelini mora biti pravedna. Za vid socijalnoga mira nekoga društva ne bi smjela postojati golema razlika između prihoda običnih radnika i prihoda top menadžera.

Koja je važnost sindikata ?

Upravo zato što (najčešće) imamo nesrazmjer snage između poslodavaca i posloprimca, potonji mogu združiti svoje snage u sindikatima. Na taj način mogu zajednički i solidarno ostvariti svoje interese. Pravo na osnivanje sindikata ljudsko je pravo. Nitko ne smije snositi negativne posljedice zato što djeluje u sindikatu ili je njegov član.

Smiju li radnici biti u štrajku?

Kada je, primjerice, riječ o visini plaće ili o trajanju radnoga vremena, poslodavci i posloprimci zastupaju dijelom suprotne interese. Kako bi se ta pitanja mogla riješiti na obostrano zadovoljstvo, potrebni su pregovori. Posloprimce, tj. radnike pritom zastupaju sindikati. Kod takvih pregovora sindikatima je štrajk sredstvo vršenja pritiska na poslodavce. To je sredstvo legitimno ako je miroljubivo i ako služi isključivo poboljšanju radnih i prihodnih uvjeta. Međutim, ako šteti općemu dobru, štrajk je nedopušten. Službe koje su neophodne za ljudski suživot (npr. policijska, vatrogasna i medicinska služba) ne smiju nikada trpjeti zbog štrajka.

Smisao i dostojanstvo rada

Radnici su slobodni ljudi

I zaključiti se može šesnaestim poglavljem enciklike Rerum novarum koju je papa Lav XIII. napisao davne 1891. godine, a čije su riječi itekako bitne i danas. Poglavlje je naslovio „Radnici nisu robovi“.

„Dužnosti su bogataša i gospodara ove: ne smije s radnicima postupati kao s robovima. Moraju u njima poštovati dostojanstvo ljudske osobe koja je oplemenjena kršćanskim obilježjem. Korisna zanimanja, kako to uči zdrav razum i kršćanska filozofija, nisu nipošto čovjeku na sramotu, nego na čast jer se njima omogućuje pošteno životno uzdržavanje. Sramotno je i nečovječno izrabljivati ljude kao sredstvo za stjecanje dobitaka te ih jedino toliko cijeniti koliko im vrijede sila i snaga. Jednako tako vrijedi zapovijed da kod radnika valja voditi računa o njihovoj vjeri i duhovnim dobrima. Poslodavci su zato dužni stvari tako urediti da radnik u zgodno vrijeme može obaviti svoje religiozne potrebe. Ne smiju ga izložiti podmitljivim zavođenjima i poticajima na grijeh. Jednako ga ne smiju odvraćati od brige za obitelj i nastojanja da nešto prištedi. Neka ne nameću teži rad nego što ga sile mogu podnijeti ili takav koji ne odgovara dobi i spolu“.

Govoreći o radu austrijski filozof Thomas Vašek je rekao: „Rad doprinosi razvoju naših sposobnosti, a time i boljemu životu. Rad nam daje smisao, povezuje nas s drugim ljudima, oblikuje naš identitet. S pravom se mnogi ljudi identificiraju sa svojim zanimanjem koje su odabrali s dobrim razlogom i za koje su se često dugo pripremali. Koliko rad znači ljudima, najlakše možemo vidjeti kada ostanu bez njega“. I zato stoji i ona stara azijska poslovica: Odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi niti jedan dan u životu.

Priredio: Mihael Sokol