Sve činim NOVO

PEPELNICA 2019.

6. mart 2019.,  Krist Kralj, Beograd

 

Homilija

 

Sve činim NOVO

 

Predraga braćo i sestre,

Današnji dan, kao i čitavo ovo bogoslužje je opečaćeno mnogim posebnostima.

Prva posebnost: sve je tako jednostavno, elementarno, uzdržano, lišeno svakog pretjerivanja, svake svečanosti, svake raskoši. Jednostavno: danas se nama najviše sviđa tišina, sabranost, odsutnost galame i svakog pritiska.

Druga posebnost ovoga dana jest izvorna: duboka čežnja da bismo se spustili u dubine, u sakrivenost, u dijalog sa Prvim i Jedinim. Čeznemo po intimnosti sa jedinim Zaručnikom moje duše, mojega Poziva, moje Budućnosti.

Zato nam je tako razumljiva treća posebnost: pepeo koji uzvišeno pada na moju glavu, koju svako od nas smatra važnom – prevažnom. Ne stavlja nam se kruna na glavu, već ostavština vatre: veliki znak prolaznosti, nemoći, smti, kraja nekog postojanja.

Uz to još čujemo uzbudljive riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš!“ I ono, što je još stvarnije„stvarno“! Danas se naše biće uopće ne opire tom obredu, tim agresivnim riječima. Kao da nas one pomiruju, tješe, postavljaju na pravo mjesto!

Da, upravo to je velika tajna ovoga dana: postavlja nas na pravo mjesto! Jer – da Bog Stvoritelj nije odlučio pozvati me u život – tko bih bio ja? Ne bih postojao; bio bih, kako kažemo, nula! Postojim samo, jer je tako odlučila Ljubav sama – Svevišnji. Ali gle – nevjerojatnosti! Dok me Ljubav poziva u Život, čini sebi sličnim, dok me On poziva u najdublje zajedništvo Tro-osobnog Oceana Ljubavi, ja sam se pak odlučio da njemu kažem NE! Umjesto da sjednem na prijestol slave, bacih se u provalije grijeha – dakle u velike izolacije i u toj provaliji kao veliki narcis gledam i zagledan sam u svoju bijednusamodostatnost. Tragično je, da se to nije dogodilo samo meni, ili samo jednome, već – a to je tragika nad tragikama –  da svi radije padamo u provaliju samodostatnosti, u narcisoidnost, nego da jedni druge podižemo na vrhunce ljubavi.

Gdje nam je toliko opjevana solidarnost? Ali solidarnost u dobrome!

Ali, predraga braćo i sestre, da smo tu tragiku razvijali do samoga superlativa; da smo iz te tragike raskinutih odnosa s Prvim i Jedinim – napravili čitavu nauku – bolje ideologiju  suvremenog individualizma i tako pravom ropskom mrežom naš svijet stavili u oklope individualizma… To ipak prijelazi sve granice mogućeg, sve granice shvatljivog. Ne naziva sv. Pavao tu stvarnost bez razloga „Mysteriuminignitatis“ – tajnom zla. Da, zlo je našoj logici potpuno neprihvatljivo, ali ipak ga činimo. Kako je zato utješno, da se sadašnji naš sv. otac papa Franja – poslije određenog „koncilskog bontona“ – opet usuđuje govoriti o Sotoni, o ocu zla i laži, koji nas tako spretno zavodi.

Zato je velik dar, kojega danas  – čak i podsvijesno – dobivamo: osjećamo u dubini srca, kako je ovo posipanje pepela na naše glave nešto realistično, čak nas to nutarnje tješi  i polako otvara vrata nekim mogućnostima. Zašto? Jer taj pepeo pada na nas smrtnike u znaku križa. Da! Križ privlači – čak u pepelu.

Da! Ovaj dan je tako velik! U svojoj jednostavnosti sjajan! U svome muku i tišini nadasve rječit… Na djelu je pobjedonosna snaga Kristove smrti na križu.

Jer: danas je opet na djelu izvorna stvaralačka Božja Snaga. On – Bog, koji je izvanredna i neopisiva Mogućnost svih mogućnosti – ponovno mi daje sve mogućnosti. Ja, čovjek – pa i kaovjernik, kršćanin, svećenik, redovnik, biskup – tako brzo zaboravljam neopisivu, originalnu i posvema personalnu snagu i moć Svetih Tajni. Da! Danas se moramo svi stidjeti, jer tako često Božju Riječ, u kojoj je Duh i Život, slušamo kao običnu, ljudsku riječ.

Nadalje, duh našega vremena, osobito mediji, čine sve, da smo rastreseni; zaboravni; da uopće nismo svijesni tolikih pitanja života. Nismo svijesni ni što je život niti što su to pitanja. Zato se i ne molimo redovito, čini nam se sve tako neupitno; nemamo vremena za klanjanje, krunicu, čitanje. Toliki kršćani su čak najveću staralačku Tajnu – krštenje – reducirali na sami, puki obred. Ti ljudi čak misle da krštenje – po vanjskoj senzacionalnosti – ne dostiže modernih zabava!

Kakva žalost, dakle: koliko njih je bilo krštenih samo u ovoj crkvi, ali ih je privid ovoga svijetaodnio u zaborav. Zaborav! Može li čovjek razuma zaboraviti da tko u krštenju ne umre grijehu, u njemu vlada smrt, ili zaborav!

Korizma, braćo i sestre, je originalan dar Neba i Crkve: iz svoje tako osiromašene individualnosti možemo napraviti osobu; osobu poput Isusa iz Nazareta; osobu, koja živi iz ljubavi i za ljubav, za zajednicu, za spas ljudi, na radost anđela, na uvećanje nebeske Sreće. Pomislimo na tolike svece. Odricanje, post, milostinja, molitva i svete tajne nisu neke arhaične i anakronističkeriječi, već nenadmašive činjenice, koje daleko nadilaze sve banje, sve moderne salone ljepote i najmodernije ambulante i bolnice. Nijedna od tih ustanova ne može sama po sebi, iz nas – reduciranih individua – sagraditi ličnost; to može samo Krist; to može samo Bogo-Čovjek Isus Krist. Zašto je, dakle, danas tako malo katehumena; zašto se toliki boje dugotrajne pripreme na proštenje; zašto toliki više ne otkrivaju ljepote nedelje i sjaj blagdana? Dok nisu umrli svome egocentričnom individualizmu, nikako ne mogu izaći iz ponora narcisoidnosti i postati ličnosti!

Braćo i sestre, bez osobnoga susreta s Njime, s Kristom, samo raste pokvarenost, korupcija, iskorištavanje, nemir i ratovi… Ipak: „Bog ne želi smrti grešnika; već da se obrati i živi“! Obratiti se, znači vratiti se na Izvor života, na izvor radosti. Ako tako hoće Bog, trebamo tako htjeti i mi za sebe i za druge rasti u pozitivnoj solidarnosti. Evo zašto je ovaj dan, kaže liturgija, početak korizme, posta, pokore i dobrih djela. Mi, koji smo u sinodalnom procesu, imamo i tu zadaću… Da svima u Nadbiskupiji ali i šire zaželimo život – život vječni!

Danas za sve nas vrijedi: ili s Njime u život, ili bez Njega u smrt.

+ Stanislav Hočevar