Homelokalne vestiSvepravoslavni sabor – pre i posle

Svepravoslavni sabor – pre i posle

Našoj javnosti dobro je poznato da je od 19. do 26. juna 2016. u Pravoslavnoj akademiji na ostrvu Kritu održan Svepravoslavni sabor. Tim povodom razgovarali smo sa profesorom dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr sc Nikom Ikićem,

 Pođimo od jednostavnog pitanja: šta je sabor za pravoslavlje?

Sabor u pravoslavlju treba razumeti kao nešto više od sednice i susreta najviših pravoslavnih poglavara kojih je u zadnje vreme bilo na pretek. Sabor uključuje eklisijalnu dimenziju budući da se Crkva u svoj biti razume kao „saborna“. Sabor nije samo način odlučivanja, nego modus crkvenog bivstvovanja. On uključuje pojedine delove u opštu zajedničku celinu pri čemu se izražava opšti identitet, a celina obuhvata delove koji ne gube svoj identitet.

Ako pogledamo istorijski i eklisijalni okvir može li se ovaj susret na Kritu nazvati Svepravoslavnim saborom?

Odgovor na pitanje zavisi od shvatanja glavnih karakteristika sabora.

Ako pođemo od opšte crkvene razine onda bi on bio prvi posle zadnjeg zajedničkog Drugog nikejskog sabora 787. god. kada se temeljno rešavalo pitanje ikonoborstva. Ako ovo izrazimo u strogim istorijskim kategorijama onda bi to značilo da se ovaj Svepravoslavni sabor održava tačno posle 1229 godina.

Ako gledamo na šire istorijske inicijative i predloge i pođemo od ideje održavanja carigradskog patrijarha Antima VI iz 1872. god. onda bi se moglo reći da se ovaj Sabor priprema nekih 146 godina.

Ako pođemo od samog naziva „svepravoslavni“ onda se i ovaj na Kritu u 2016. god. čini spornim, jer četiri od 14 samostalnih pravoslavnih Crkava ne učestvuju, iako se u neposrednoj pripremi činilo da će uistinu biti „svepravoslavni“. Njegov zakazani početak i mesto održavanja već su jednom prolongirani, a problemi nisu rešeni.

Pripremno razdoblje svakog Sabora je važno. Kako biste vi ocenili pripreme Svepravoslavnog sabora?

Uvek je dalek put od ideje do realizacije. Ideja Svepravoslavnog sabora nazire se unazad 150-tak godina, a konkretne pripreme traju oko 50-tak godina. Po meni ovo konkretno pripremno razdoblje jasno dokazuje dve stvari: s jedne strane bilo je dobrih predloga i ideja. Bilo bi potrebno puno više prostora da se to činjenicama i datumima potkrepi. Ovde neka bude samo spomenuto da se od 1976. do 2015. održalo pet predsaborskih konferencija u Šembeziju kraj Ženeve. S druge strane pored dobrih želja isto tako nije nedostajalo ni problema koji su sprečavali njegovo održavanje kroz poslednjih 150-tak godina. Uvek je nešto ostajalo nedorečeno, uvek je neka samostalna nacionalna Crkva nalazila svoj razlog za njegovo odlaganje. I u ovo zadnje vreme pripreme nesuglasice su povezane s jedne strane s nekim pripremnim dokumentima koji se nekim Crkvama čine spornim i neprihvatljivim, a s druge strane nekima je sporno pitanje procedure. Tako su tri nacionalne Crkve (Gruzijska, Grčka i Srpska) te Atonska republika službeno zatražile neke ispravke i dopune u nekim pripremnim dokumentima Svepravoslavnog sabora. Postupci koji su usledili petnaestak dana pre početka Svepravoslavnog sabora dokazuju da je problema bilo i na drugim područjima.

Zbog takvih nesuglasica neke pravoslavne Crkve su otkazale svoje učestvovanje na Svepravoslavnom saboru. Koje su to crkve i koji su njihovi razlozi?

Na takvo opšte stanje prva je reagovala Bugarska pravoslavna Crkva koja je 1. juna 2016. otkazala učestvovanje. U isto vreme Ruska pravoslavna Crkva 3. juna je predlagala hitno održavanje predsaborskog svepravoslavnog sastanka, što je između redova značilo da prema njima još nije sazrelo vreme za Svepravoslavni sabor. Rusi su održali 13. juna posebnu sednicu Sinoda na kojoj je odlučeno da se ne ide na Krit.

Gruzijska pravoslavna Crkva je takođe 10. juna 2016. otkazala svoj dolazak na Krit i učestvovanje na Saboru. U svome obrazloženju su naveli dva razloga nedolaska: u redosledu nabrajanja samostalnih pravoslavnih Crkava oni su stavljeni da 9. mesto, dok oni smatraju da im po konstatinovskom „diptihu“ pripada viši rang, te zbog nestavljanja na dnevni red pitanja kalendara i neuvažavanja njihovih predloga u vezi pitanja braka.

U ponedeljak 13. juna 2016. svoje učestvovanje otkazuje Antiohijski patrijarhat, a razlog je spor s Jerusalimskim patrijarhatom oko pitanja nadležne jurisdikcije u Kataru, koje antiohijci smatraju svojim područjem, a jeruzalimci su tamo poslali svoje sveštenike.

Otkazivanje Ruske pravoslavne Crkve dovelo je Srpsku pravoslavnu Crkvu u nezgodan položaj. Pitanje je bilo: ići ili ne ići na Krit?

Spomenute poteškoće su zaista stavile Srpsku pravoslavnu Crkvu u neugodan položaj. Situacija sugeriše da su se u sklopu datih okolnosti morali opredeliti između istorijskog Carigrada koji saziva i predseda Saborom i tradicionalno prijateljske Moskve koja ne dolazi na Sabor. U takvim uslovima SPC je 9. juna takođe predlagala odlaganje zakazanog Sabora. Kad to nije postignuto, a osećajući podeljenost unutar episkopata, SPC je takođe održala posebnu sednicu Sinoda sa zaključkom da se ipak ide na Sabor pod uslovom da se tamo uvaže predlozi i onih koji su odbili doći. Ako se to ne uvaži Srbi su najavili povlačenje svojih 24 episkopa s Krita s patrijarhom na čelu.Ovakvom odlukom su razveselili Carigrad, a ovakvim obrazloženjem nisu odbacili Moskvu. Osim toga su predlagali da na Kritu bude održano samo prvo zasedanje Sabora koji bi trajao duže vremena. Time bi se istaklo da Sabor nije samo nedeljni događaj, nego dugotrajni crkveni proces.

Sabor je ipak održan. Koje su teme obrađivane? Je l’ bilo predstavnika drugih Crkava?

Usprkos nekih oblaka koji bacaju senku na jedinstvo pravoslavlja Sabor je počeo svečanom liturgijom u Pravoslavnoj akademiji na Kritu na svetkovinu Duhova po julijanskom kalendaru na isti datum (19. juna) kada je u Niceji bio otvoren prvi Ekumenski sabor 325. god. U pozdravnom govoru predsedavajući carigradski patrijarh Vartolomej nije propustio posebno zahvaliti na molitvama i podršci papi Franji, a na prvom mestu je pozdravio i katoličke posmatrače na čelu s kardinalom Kohom. Još jednom je izraženo žaljenje zato što nisu prisutne sve pravoslavne Crkve usprkos apelu dva dana uoči da im se priključe zbog slike Svepravoslavnog jedinstva. Na saboru su razmatrane sledeće teme: misije, dijaspora, autonomija, brak, post, ekumena.

S obzirom na nesuglasice bilo je svakakvih komentara!?

O ovom pitanju pojavljivali su se svakakvi komentari, a kao jedan od uobičajeno površnih i kolokvijalnih neka bude spomenut onaj Milke Ljubičić (portal: vesti.online, 19. 6.2016), koja glavnog krivca ovog jaza i nesuglasja unutar pravoslavlja vidi u zaveri Vatikana, koji je već bio angažovao američke obaveštajne organizacije FBI i CIU da na Kritu špijuniraju za Vatikan, koji ima velike pretenzije prema pravoslavlju. Milka daje naslutiti otkazivanje nekih pravoslavnih Crkava kao odgovor na pročitanu ideju Carigrada da se ide u pravcu sjedinjenja s Vatikanom. Za SPC pitanje svih pitanja neće biti priznavanje Kosova, nego papskog primata, maštovito je tumačila Milka.

Nesuglasice očigledno imaju svoje duboke razloge. Kako ih vi vidite?

Po meni ovaj mali pogled na složena otvorena pitanja koja su neposredno prethodila Saboru na Kritu ukazuju na jedan središnji problem pravoslavlja. Pitanje kanonskog redosleda koji je potencirala Gruzijska pravoslavna Crkva, pitanje jurisdikcije u Kataru koju ističe Antiohijski patrijarhat, posebno pozadina pitanja koja dolaze iz Moskve, te samo čitanje odlomka iz Markovog evanđelja o molbi Zebedejevih sinova (Mk 10,35-45) pri otvaranju Sabora sugerišu neku zamagljenu igru prestolja i prvih mesta što vodi ka središnjem pitanju nerešenog poimanju jurisdikcije i primata unutar samog pravoslavlja. Istorisjki gledano puno se govorilo i pisalo o odnosu pravoslavlja prema primatu Rimskog pape, a premalo o odnosu primata unutar pravoslavnih Crkava. Čini mi se da to upravo sugerišu barem četiri od šest naznačenih saborskih tema:

  • Na središnji problem jurisdikcije ukazuje pitanje misija koje je primarno pitanje svake pojedine pravoslavne Crkve, ali s kojim se začinje sporno pitanje kasnije juridičke nadležnosti.
  • Na problem upravljanja ukazuje takođe pitanje dijaspore gde po negde imamo u istom gradu čak četiri pravoslavna episkopa iz nacionalnih Crkava, što je posebno pitanje jurisdikcije nacionalnih Crkava, ali dovodi u pitanje jedinstvo, a posebno vernost prvim opšim saborima prema kojima samo jedan episkop može biti na jednoj kanonskoj teritoriji
  • Problem dijagnostikuje takođe i treće pitanje autonomije unutar pravoslavlja. Dokaz tome valja tražiti u nerešenim pitanjima nadležnosti nad novonastalim Crkvama u tzv. kao npr. Kanade i Severne Amerike, zapadne Europe, Estonije, a posebno Ukrajine.
  • Takođe pitanje ekumenskih odnosa pravoslavnih Crkava prema drugima je povezano s nerešenim pitanjem primata unutar pravoslavlja.

U ovom kontekstu je posebno zanimljivo ponašanje Ruske pravoslavne Crkve?

Pitanje primata unutar pravoslavlja najočitije izražava Ruska pravoslavna Crkva koja teoretski ne osporava priznanje da je carigradski patrijarh prvi među jednakima među pravoslavnim patrijarsima, ali de facto kao najmnogoljudnija pravoslavna zemlja traži veća prava u kontekstu današnjih odnosa unutar pravoslavlja. Umesto na davnu istoriju i nekadašnji carigradski sjaj Rusi se sve očiglednije oslanjaju na stvarnu i životnu snagu pravoslavlja, budući da su daleko najmnogoljudnija pravoslavna Crkva. Čini mi se da u tom duhu valja razumetii nedavni susret patrijarha Kirila i pape Franje 12. februara 2016. u Havani na Kubi, koji je u sklopu takvih pogleda pobudio tako veliki svetski interes.

Šta biste poručili za kraj?

Neki uvaženi pravoslavni teolozi među kojima ističem Aleksandra Šmemana, Jovana Mejendorfa, Nikolaja Afanasijeva, Pavla Evdokimova, su u ovakvom stanju pravoslavlja na svoj način prepoznali da je pitanje primata i jurisdikcije u pravoslavlju jedno od središnjih koje se ne može zaobilaziti. Oni osećaju da unutar pravoslavlja i na opštoj crkvenoj razini mora postojati neki centar ili neka institucija koja će u određenim okolnostima moći delovati u korist pravoslavlja, katoličanstva i hrišćanstva. U tom duhu se nadamo da će pravoslavlje smoći snage i naći načina uhvatiti se u koštac sa sržnim pitanjima onoga što podrazumevaju pojmovi jurisdikcije i primata. Kada se reši to pitanje unutar pravoslavlja mislim da će biti puno lakše rešavanje pitanja primata s Katoličkom Crkvom. Pravoslavna tradicija sve više uviđa da je sinodalnosti potrebno više zdravog primata, a katolička strana uviđa da je primicijalnosti potrebno više zdrave sinodalnosti. U Crkvi ima mesta kako za primat tako i sinodalnost.

(kmc)

FOLLOW US ON: