Sveta misa za žrtve zemljotresa u Hrvatskoj
Marijanum, 19. 1. 2021.
Sveta misa za žrtve zemljotresa u Hrvatskoj
Homilija: UTIHNI, UMUKNI
Predragi svi vi sudionici ovoga spasonosnog slavlja! Poseban pozdrav svim zvaničnicima i predstavnicima Republike Hrvatske!
Dopustite mi da odmah otkrijem svoju najdublju misao: zašto sam toliko želio da upravo liturgijskim slavljem uspostavimo najdublju i najautentičniju povezanost sa svim stanovnicima i dalje podrhtavajuće zemlje, sa svima onima što na vlastitoj koži osjećaju djelovanje destruktivne snage zemljotresa, napose u Sisačkoj biskupiji…
Strašno je gledati tolike ruševine, tolika uništena boravišta mirnih obitelji, tolike uništene ustanove – i civilne i crkvene – inače u službi različitih zajednica! Kako je bolno razumnom čovjeku kad otkrije da je razornim zemljotresom dojučerašnji put prestao biti put?! Put treba voditi do drugoga i do drugih. Uništenjem puta – i ti odnosi su prekinuti. Ali za mene je mnogo izazovnije gledati tolike boli u srcima ljudi! Kako, nadalje, izmjeriti silu svih strahova i bojazni u ljudima? Kako sakupiti sve njihove suze? Kako registrirati sve sumnje i opasnost beznađa? Dalje niti ne treba nabrajati! Te tako s piscem Knjige tužaljki govorimo: „Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća“ (Tuž 3, 17)…
Svakako se danas s najdubljim vjerskim poštovanjem zaustavljamo kod onih koji su se – nenadno, kao od udara groma – preselili u vječnost! Drugi su pak zadobili teže tjelesne povrede ili im za budući život ostaju teške tjelesne posljedice. Nema sumnje, dakle, da u ljudskim bićima mogu ostati mnogo opasnije posljedice nego na samim zgradama, zdanjima, infrastrukturi… Osjećamo, dakle, da je naša prva i najvažnija zadaća sačuvati integralno dostojanstvo svakog pojedinog ljudskog bića, dostojanstvo svih obitelji, dostojanstvo svake zajednice i svakog naroda.
Ova za našu ljudsku krhkost tako teška iskušenja svima su nam ipak pružena po beskrajnoj Božjoj Providnosti! U tome teško shvatljivom daru Božje providnosti pozvani smo vratiti se temeljnim vrednotama i iskustvu egzistencije kao takve: jer nekoć bijasmo besplatno pozvani iz ponora ništavila u život! Vidimo, dakle, da nismo puko „ništa“; mi postojimo i doista jesmo!
Nadalje, vratiti se trebamo čuđenju nad bogatstvom ljudskog života!
Zar suvremena mašinerija egoizma već ne pretjeruje poigravajući se ljudskim bićima ‒ od onih nerođenih, do prodavanih i u ratovima ubijenih? A iznad svega treba nam se vratiti umijeću svih umijeća: živjeti u razumijevanju, u ljubavi, u zajedništvu i u jedinstvu. Vratiti se onom jedinstvu koje stvara samo Pedesetnica! Samo Duhovi! Jer samo Bog – ali po nama ljudima – stvara „novo Nebo i novu Zemlju“.
Žarko sam želio, dakle, da ovim tužnim povodom slavimo i ovo najveće čudo – Euharistiju; svaka euharistija je čudo preobrazbe ljudskoga bića; ljudske zajednice i naših međusobnih odnosa. Božja nas je pak providnost tako vodila da Tajnu Euharistije za sve žrtve zemljotresa slavimo upravo u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. „Ostanite u meni i donosit ćete obilati rod!“ To je poziv ove osmine! Ali je i poziv svim žrtvama zemljotresa: „Ostanite u mojoj ljubavi i vaša će budućnost biti ljepša od prošlosti!“ Ne samo za vas osobno! Za sve nas, za sve naše odnose, za čitavu našu regiju! Po našoj Euharistiji stvaramo doslovce „NOVU ZEMLJU“.
Tako nas ovo providnosno vrijeme poziva da se vraćamo samom Presvetom Trojstvu – kao samom početku svih povijesnih početaka. I to u dvostrukom smislu: bez kontemplacije Sv. Trojstva nikako naime ne možemo shvatiti neopisivu Tajnu jedinstva u različitosti; tim više u današnjem takozvanom pluralističkom društvu – koje se, nažalost, često pretvara i u društvo agresivnosti! Samo to svestrano duhovno vraćanje Presvetom Trojstvu može nadahnjivati autentičnu gradnju društva i cjelokupnog okruženja u kojem živimo.
S druge strane – po nauku sv. Augustina – dobro znamo: gdje god je na djelu djelotvorna ljubav, tamo je na djelu sámo Presveto Trojstvo. Zahvalni smo, dakle, što se sada i ovdje, u velikoj ljudskoj solidarnosti na područjima pogođenim zemljotresom, očituje sámo Presveto Trojstvo. Naše Euharistijsko slavlje može pak u najvećoj mjeri osnažiti i poticati tu djelotvornu ljubav – to očitovanje djelovanja čitavog Presvetog Trojstva. Zato danas ponovno sve pozivam: ne prestajmo vapiti k Bogu; ne prestajmo slaviti Svetu Euharistiju za našu tako strašno pogođenu braću i sestre. Svima nam je u ovome trenutku – čak i više od samih materijalnih stvari – potrebno snažno iskustvo da je Bog Stvoritelj i Otkupitelj s nama, da je uz nas, „da se baš zauzima za nas“ (Rimlj 8, 35). U ovo vrijeme iskušenja svi trebamo novo snažno iskustvo da Božji Sin ne spava na lađi povijesti, nego nas poziva da autentično iskusimo dragocijenost života. Da znamo i vjerujemo da je samo On Gospodar života. Samo vjerujući u Njega možemo čuti Njegov glas u svim strašnim olujama i nemirima i potresima, glas koji kaže: „Utihni. Umukni!“ (Mk 4, 40).
+ Stanislav Hočevar
