Homelokalne vestiSvetac celoga sveta

Svetac celoga sveta

Tradicionalna trodnevnica uoči proslave blagdana Sv. Ante Padovanskoga (od 9. do 12. juna), toga »sveca svega svijeta«, doktora i naučitelja Crkve, vrsnog propovjednika, ove je godine bila svečanija nego inače, jer smo treći dan trodnevice u četvrtak 11. juna proslavljali Tijelovo, blagdan posvećen Tijelu i Krvi Kristovoj, samoj euharistiji, koji smo obilježili svečanom svetom misom i procesijom upravo u crkvi posvećenoj sv. Anti. Ni loše vrijeme, ni i dalje prisutan strah od koronavirusa, nisu spriječili vjernike grada Beograda da se okupe u slavnom Plečnikovom zdanju u Bregalničkoj ulici na svojevrsnu duhovnu pripremu za blagdane koji su bili pred nama.

Prvoga dana trodnevnice, točnije ‒ posljednjeg utorka pobožnosti 13 utoraka Sv. Ante, otac nadbiskup nas je u svojoj homiliji podsjetio da se »Crkva na taj dan radosno sjeća jednog posebnog sveca«, svetog Efrema Sirca, koji je bio i izuzetan pjesnik, ali i, kako je otac nadbiskup naglasio, »još veći zaljubljenik u Boga«. Jer isto onako kako nam sv. Ante govori svojom svetošću, tako nam sv. Efrem svojom dubokom pronicljivošću govori o Božjim tajnama. Istovremeno, osvrćući se na današnje vrijeme, otac nadbiskup je naglasio da je slika današnjice gotovo istovjetna s događajem opisanim u Knjizi Postanka. Naime, kad je Bog stvarao svijet, stvorio ga je toliko savršenim da mu se čak i sam divio: »Vladarska svečanost, načinismo mi ‒ Otac, Sin i Duh Sveti ‒ čovjeka, nama sličnoga. Čovjek je uključen u sámo Presveto Trojstvo; sreća, jedinstvo, blaženost, beskonačna harmonija ljubavi prešli su u čovjeka.« Ali slika koju i danas gledamo u ovome svijetu ‒ zavist, zlo, toliki poroci ‒ sve je to u Starom zavjetu prikazano u zmiji te »čovjek zaboravlja na ono veliko otajstvo i sebe velikoga napravi malenim.« Kad izvrši čin kojim je mislio da će postati Bog, posljedica je to da su prekinuti odnosi, baš kao što se i danas događa u svijetu ‒ »prekinuti su svi diplomatski odnosi Boga i čovjeka… Narodi i zemlje još se ne razumiju.« Čovjek na sebi osjeća i golotinju, strah ga je, počinje se skrivati, a kad biva upitan gdje je i što je učinio, svu odgovornost prebacuje na drugoga«, baš onako kako i mi danas činimo. Prekinuti odnosi, golotinja kojom nas sa svih strana obasipaju mediji, strah među ljudima, skrivanje od drugih i predbacivanje krivnje na drugoga… Ali Bog nas i dalje voli usprkos svim našim grijesima: i pored njih On nije manje Ljubav.

Drugoga dana trodnevnice preuzvišeni je naglasio riječi evanđelista koji kaže: »Gledaće Njega koga su proboli« te dodao da ćemo i mi boraveći na nebu sa svima Svetima gledati Njega koga smo i mi proboli, ali ne kopljem, mi smo Ga proboli i probadamo ga svaki dan ružnim riječima i djelima, naši grijesi probadaju Njegovo srce. »No sad to probodeno srce više ne pati, niti ćemo mi više patiti iako smo sagriješili, nego će se upravo ta patnja pretvoriti u najjači i najljepši melem, slatkoću i hrabrost, što Crkva imenuje blaženošću.«

Citirajući francuskog pisca Fransoa Morijaka, koji kaže: »Bez strasti ne možete ništa veliko učiniti«, preuzvišeni nam je objasnio da iako strast danas ima negativnu konotaciju i »naša grešna usmjerenost sve negativno tumači, ona to zapravo nije, ona je pozitivna: strast znači da volimo upravo onako kako smo čuli po proroku Hošei, da nam srce gori, da nam je nutrina uznemirena. Uznemirena jer ne vidimo dovoljno ljubavi u životu.« Pučka pobožnost još jedna je od misli koje se preuzvišeni dotakao drugog dana trodnevice, naglašavajući da je ona posebno prisutna u zemljama koje su emocionalno jače usmjerene ‒ u romanskim zemljama poput Italije, ali i u našim slavenskim zemljama, »jer sve što doživljavamo, doživljavamo s empatijom, s nutarnjom radosti, ali i strahom, bolom i očekivanjem. Pučka pobožnost izrasla je u crkvenoj godini i zato je moramo pratiti ako je stvarno želimo živjeti.« Stoga jače doživljavamo i Božić negoli Uskrs i uskrsno vrijeme ‒ zbog samog lakšeg izražavanja emocija. »Biti pobožan ne znači samo izricati molitve, nego živjeti po Božjoj volji. Pobožan je samo onaj tko stvarno i danju i noću živi onako kako Bog od nas očekuje…«

Na kraju trodnevnice u petak 12. 6., kad smo slavili dan uočnice, uočnice blagdana Sv. Antuna Padovanskoga, svečano euharistijsko slavlje predvodio je prečasni Ivan Poleto, kancelar Beogradske nadbiskupije, koji nas je u svojoj propovijedi podsjetio na život i djelovanje sv. Ante, »Božjega ugodnika« koji je »školu poniznosti, služenja, skromnosti, svetosti položio na oltar i upravo je kod oltara rastao u kreposti i mudrosti pred Bogom i ljudima«. U svojoj nadahnutoj i nadasve poučnoj propovijedi prečasni nas je podsjetio na činjenicu koju često zaboravljamo, a to je da sveci nisu nadnaravna bića i da se nisu spustili odnekud iz svemira, nego da smo svi mi, pa i najveći grešnici, pozvani da se obratimo i budemo sveti, jer, kako je istaknuo, »nama putnicima je u ovome prolaznom svijetu potrebna neprolazna hrana«.

Nama je potreban novi sv. Ante, a ne nekakvi moderni »proroci«; upravo mi »koji se hranimo s vrela besmrtnosti, koji se nadahnjujemo Riječima života«, mi trebamo biti novi proroci, proroci 21. stoljeća, novi sveti Anto. »Je li svetost stvar prošlosti, prošlih kršćanskih vremena?« Naglasivši to pitanje prečasni Ivan Poleto nas je podsjetio da iako mi možda smatramo da je u prošlosti bilo mnogo lakše živjeti pravim kršćanskim životom, jer se točno znalo što se smije a što ne smije činiti, i kad su brak, obitelj, čovjek i Bog doista bili svetinje, istinski vjernički odgovor u svakom vremenu je isti i glasi da je svetost i danas kao i nekada moguća i dostižna…«

(M.A.K./kmc)

FOLLOW US ON: