Svetkovina Blagovijesti: »Tijelo si mi pripremio…«
Na svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. marta 2021., beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar svečano je predvodio euharistijsko slavlje u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu. Pred lijepim brojem vjernika, domačin, župnik vlč. Mihael Sokol, pozdravivši prisutne, obratio se nadbiskupu i čestitato 21. obljetnicu imenovanja. Upravo na ovaj dan, sada već sveti papa Ivan Pavao II., imenovao je 2000. godine mons. Stanislava Hočevara za koadjutora Beogradske nadbiskupije. Katedralni župnik mu je zahvalio za brižno i pažljivo vođenje povjerene mu Crkve i rekao da je poput sv. Josipa – kojeg častimo na poseban način ove godine – koji očinskom ljubavlju bdije nad svojim stadom.
U nastavku objavljujemo nadbiskupovu propovijed u cijelosti.
Gospodin, ulazeći u svijet, veli: »Evo, dolazim, Bože, vršiti volju Tvoju.«
Predragi svi vi: svećenici i redovnici, redovnice i Bogu posvećene osobe, vjernice i vjernici, braćo i sestre!
Svaki je dan života neopisivi dar; ali ovaj dan, dan Blagovijesti: dan Začeća Božjega Sina u ljudskoj naravi, dan, dakle, kad Vječna, neograničena Božja Riječ postaje čovjekom, izlazi, dakle, iz vječnosti u vrijeme, iz neograničenosti u ograničenost – ovo je dan, koji nadilazi visine svih nama ljudima shvatljivih visina. Nije čudo, dakle, što ćemo u ispovijedanju vjere tijekom izgovaranja riječi: »i utjelovio se po Duhu Svetomu od Marije Djevice i postao čovjekom…« ‒ pokleknuti. To klecanje trebalo bi biti odjek onoga svemirskog potresa kad je konačno čovječanstvo u beskonačnom svemiru oslobođeno ropstva istočnoga grijeha te ušlo u definitivnu fazu novoga i vječnoga saveza! Nije nimalo neobično što je u tom trenutku pune svjetlosti zadrhtalo i Marijino srce. U tom novom savezu i čovjek postaje »dionikom božanske naravi«. Upravo onako kako progovara svaki svećenik u svetoj euharistijskoj žrtvi pripremajući darove i perući ruke: »Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista, koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu«! Možda ni mi – braćo svećenici – nismo posve svjesni uzvišenosti ovih riječi, a napose tajni koje slavimo u svetoj misi: »postati sudionikom božanske naravi« – mi, tako krhki ljudi!
Da, i svi mi vjernici priznajemo da se susrećemo s tolikim otajstvima, a premalo »kipimo« od radosti, uzbuđenja, čuđenja, divljenja, ekstaze. Zbog odsustva takve naše ekstatičnosti ljudi uzimaju vještačke tabletice ekstazija ili traže neprirodne načine tjelesnog života. Nedostatak žara na našim licima pred drugom osobom uvodi u tamu zaslijepljenosti. Bez ekstaze naš život gubi privlačnost pa tako brzo skreće na puteve autodestrukcije.
Ali, braćo i sestre, radije okrenimo pogled prema nekim novim iznenađenjima! Onaj tko ulazi u svijet kaže: »Žrtva i prinos ne mile Ti se, nego si mi tijelo pripravio« (Hebr 10, 5).
Braćo i sestre, Vječni i Svemogući te svekolikom srećom ispunjeni Bog ‒ uvijek misleći na nas ljude, da bismo se i mi mogli kupati u istom beskonačnom oceanu sreće ‒ pripremio nam je »tijelo«. Tijelo je neopisivi instrument koji dosad nitko nije mogao dovoljno opisati, istražiti, niti na zadovoljavajući način predstaviti u školskim udžbenicima. Čovjek se inače rado hvali svojim uspjesima, ali već pred sićušnim virusom korone postaje nemoćan. Nemoćan unatoč svim laboratorijima, nemoćan unatoč tolikim ekspertizama osoba ovjenčanih Nobelovom nagradom, nemoćan unatoč svim arsenalima razornog oružja.
Ali – evo novog čuda! Tko naime u vjeri – u vjeri, dakle, u toj najsnažnijoj energiji poslije božanske energije – tko u vjeri ne otkrije da je tijelo koje nam je podareno najčudesniji instrument za vršenje Božje volje, taj nužno devijantno, to jest zastranjujuće, djeluje u svom tijelu i prema svome tijelu: ili ga naime mrzi pa se predaje drogi, teži samoubojstvu – to čudovišno čine čak i djeca u popularnoj Tik-tak aplikaciji – ili mu pak tijelo postaje cilj i krajnji smisao postojanja u zarobljenosti konzumerizmom. Ali tijelo nije nekakvo zlo, niti bog, niti cilj: tijelo je najsavršeniji instrument ljubavi i put sjedinjenja s Bogom.
Možemo, dakle – bez velikog dokazivanja ‒ mirno reći da je upravo tajna Blagovesti, Tajna utjelovljenja Sina Božjega, najbolji putokaz za pravilno shvaćanje cjelovite antropologije, koju, nažalost, mi ljudi nismo napisali. Naime, kao što je Onaj tko ulazi u ovaj svijet Utjelovljena Vječna Riječ po kojoj je (kao uzrok), i za koju (kao cilj) i u kojoj (kao način) stvoreno sve što postoji ‒ tako je i Ona, u kojoj se Utjelovljenje dogodilo, Blažena Djevica Marija, Mirjam iz Nazareta, prava kći Siona, to jest izabrana i uime čitavoga izabranog Abrahamova potomstva ali i uime čitavog čovječanstva – po svome djevičanstvu omogućila to utjelovljenje Vječne Riječi, Božjega Sina.
Kakvo čudo kad osmotrimo kolike perspektive slijede iz toga odnosa; i tko može opisati snagu odnosa Majka‒Sin? Događaj utjelovljenja Božjega Sina u Djevici iz Nazareta nije, dakle, osamljeni i slučajni povijesni događaj bez utjecaja na čitavo čovječanstvo i čitav univerzum, nego je upravo univerzalni, sveobuhvatni, nezamjenjivi i nepromjenjivi događaj koji radikalno mijenja sudbinu čovječanstva. Slaveći sada – 25. marta 2021. u Marijanumu u Beogradu ovaj događaj i liturgiju ‒ mi time uranjamo u sve sfere prostora i vremena prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa i u samu vječnost. A to nam omogućuje samo liturgija – taj Božji čin milosrdne ljubavi: svestvaralački, sveotkupiteljski i sveposvećujući čin Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga! To ujedno znači da ovim liturgijskim činom možemo u najvećoj mogućoj mjeri utjecati na sva pojedinačna i zajednička događanja. Upravo u tome jedinom i jedinstvenom događaju otkriva se tko je to Otac i tko je Sin; tko je Majka i tko je Sin; što je to ljubav i što je to vjernost; što su to autentični odnosi i što je to pravo poštovanje. Ukratko, ako se želimo zapitati što je obitelj, onda samo tu možemo dobiti odgovor što je obitelj, što je vjernost, ljubav, rađanje, odgoj, rast ili napredovanje u dobi, milosti i mudrosti… Da, ova Milost je jedini pravi tumač obiteljskog života.
Zato upravo ovom neopisivom tajnom utjelovljenja završavamo tjedan molitve za život i na krajnje gorući način vapimo k Bogu: Sačuvaj nam autentične obitelji i podari nam roditelje koji će poput nebeskog Oca željeti brojno potomstvo usrećiti Božjim dostojanstvom; pomozi mladima da u braku otkriju pravi savez ljubavi i života, a u vjernosti jedini put prema Smislu života.
Upravo stoga i ja, najnedostojniji sin Crkve, kličem Izvoru života: Pomozi mi da propovijedam i svjedočim za Život koji je svestrani odsjaj života u Bogu; nadahnjuj me da tražim cilj i smisao života; omogući mi da i moje tijelo bude instrument vršenja Božje volje…
Da, pomozi svim pripadnicima naše Nadbiskupije da danas jače otkrivaju kako nas Ti šalješ u ovaj svijet; da nam Ti daješ Tijelo – ono osobno i ono komunitarno, to jest Tijelo Crkve ‒ da bismo u svome tijelu neprestano i svim žicama svoga srca svirali melodije Tvoje volje i time izgovarali: Evo službenice i evo službenika Tvoga: neka mi bude po Tvojoj Riječi. Neka mi bude po Tvojoj riječi, da bi se Božja slava naselila među nama i među nama razapela svoj šator spasenjske svemoći. Amen
(kmc)
