Svetoga Nikolu štuje kršćanski Istok i Zapad
Sveti Nikola iz Mire
O Nikolinu životu imamo malo vjerodostojnih podataka. Smatra se da je rođen u Patari u Maloj Aziji na području današnje Turske oko 270. godine, a neki njegovo rođenje stavljaju u razdoblje između 255. i 270. Rođen je od kršćanskih roditelja te se zarana posvetio službi Božjoj. Bijaše Nikola nećak biskupa u gradu Miri, koji ga, zapazivši u njemu poziv, zaredi za svećenika. Roditelji budućega svetca zarana su umrli, a Nikola postavši svećenikom proda svu svoju imovinu i novac podijeli siromasima. I poslije, nakon što postade biskup u Miri, Nikola se iskazuje velikom brigom i djelatnom ljubavlju prema siromašnima. Ime Nikola, grčki ″Nikó-laos″ dolazi od ″nikãn″, ʹpobijeditiʹ, i ″laós″, ʹnarodʹ, pa ga možemo prevesti kao ″pobjednik narodâ″ ili, još bolje, ″pobjednik u narodima″.
Budući da je Nikola vrlo omiljen svetac, razumljivo je da se oko njega stoljećima ispredahu brojne legende i priče. Najpoznatija kaže da je u Miri živio osiromašeni plemić s trima kćerima koje su stasale za udaju, a ne mogavši im priskrbiti miraz došao je očajni otac na pomisao da kćeri mogu zarađivati prodajući svoje tijelo. Doznavši za to i htijući spasiti djevojke od poniženja u prostituciji, biskup je Nikola tri noći zaredom ubacivao kroz prozor vrećicu sa zlatnicima i tako omogućio siromašnim djevojkama dostojan miraz. Čini se kako je upravo ta legenda doprinijela nastanku običaja da djeca uoči Nikolinja čiste čizmice i stavljaju ih u prozor, nadajući se da će sveti Nikola, dok bude raznosio darove, staviti i u njihovu čizmicu nešto što će ih razveseliti.
Prema drugoj legendi, nešto manje poznatoj, sveti Nikola je pomogao dječaku kojemu je zapela kost u grlu: učinio je to blagoslovom. Sačuvana je i legenda prema kojoj je u Miri živio zli gostioničar što je otimao i ubijao djecu te njihovo meso posluživao gostima. Otkrivši ta zločinstva, sveti je Nikola u gostioničarevu podrumu pronašao troje ubijene djece koje je oživio znakom križa što ga je učinio nad njihovim beživotnim tijelima. To je jedan od razloga da se sveti Nikola časti kao zaštitnik djece.
Valja spomenuti i priču koja kaže da je sveti Nikola krenuo na hodočašće u Svetu zemlju kada se na moru podigla oluja te lađa, udarana golemim valovima, zamalo potonu. Nikola zaprijeti valovima i oni se stišaju. Tako je Nikola postao zaštitnikom putnika i pomoraca: u brodovima su njegove slike, a velike mu kipove susrećemo u brojnim lukama svijeta.
U znanstvenome članku naslovljenom ″Sveti Nikola u hrvatskoj katoličkoj, tradicijskoj, kulturnoj i filološkoj baštini″ autor Marko Dragić uz ostalo piše:
„Na Braču je svaki pomorac u kući imao sliku sv. Nikole. Nekoć davno mornar bi sa sobom na put nosio škrinju u kojoj bi mu majka ili žena stavila ′bijac′ (ručno tkani vuneni pokrivač), mornarsku guču (vunenu majicu), u kojoj je često bio i ušiven ʹškapularʹ (amulet), bičve, a negdje na dnu bila bi ubačena sličica sv. Nikole. Ponekad bi još stavile i boce domaće travarice i medenjake. / U Zlarinu se blagdan sv. Nikole svečano obilježavao. Pred crkvicom koja je posvećena ovomu svecu skupilo bi se mnoštvo naroda. Palio bi se svitnjak, obično su to bile stare torbe od ulja. Oko svitnjaka bi se, u znak zahvalnosti sv. Nikoli, zaštitniku mornara kojih je u Zlarinu uvijek bilo mnogo, igralo, pjevalo i veselilo do u kasnu noć.″
Zanimljivo je spomenuti i od pretkršćanskih vremena baštinjeni običaj spaljivanja brodicâ, koji se do danas održao u nekim gradovima i mjestima na hrvatskome dijelu Jadrana. Uoči svetoga Nikole spaljuju se barke na lomači od ″smriča″, a sutradan u podne ima se blagosloviti nova brodica. Tako se u Komiži na otoku Visu, kojoj je zaštitnik sveti Nikola, tradicionalno, još od poganskih odnosno mnogobožačkih vremena spaljuje stara barka. Nekoć se vjerovalo da se tim činom udobrovoljavaju bogovi mora. Nakon što drvo barke dogori, pepelom se posipa paluba nove brodice. Taj čin nosi izraženi apotropejski karakter, to jest ima ulogu zaštite i odvraćanja od nesreće.
Recimo na kraju da je sveti Nikola – povijesni, a ne legendarni – sudjelovao na Prvome nicejskom koncilu 325. godine. Iscrpljen pokorom i napornim biskupskim obvezama umro je u Miri 6. decembra. Nema suglasnosti oko godine njegove smrti, ali najvjerojatnijim se čini da je između 340. i 350. godine. Sveti Nikola pokopan je u Miri, a njegovo je tijelo u 11. stoljeću, zbog turskih osvajanja, preneseno u Italiju, u grad Bari, gdje se i danas nalazi značajno njegovo svetište.
Svetoga Nikolu štuje kršćanski Istok i Zapad. Na Istoku je nakon Majke Božje najviše čašćen svetac, a osobito ga štuje Rusija čiji je patron. Zaštitnik je, uz ostalo, Sicilije, gradova Varaždina, Koprivnice, Krapine i Kraljevice, mjestâ Baške Vode i Krila Jesenice u Dalmaciji, Janjeva i Letnice na Kosovu.
Sveti Nikola zaštitnik je putnika i pomoraca, djece i djevojaka, siromaha i studenata. Uzor je vjere i dobrote, milosrđa i darežljivosti.
(vn/kmc)
