Svjetski dan siromašnih ‒ Nedjelja Caritasa

»Jadnik vapi, a Gospodin ga čuje«

 

Za uvod:

Naš dragi sv. otac papa Franjo pred sobom uvijek ima jasan cilj: Bogo-Čovjeka Isusa Krista i Njegovo Kraljevstvo. A to znači da je sve odnose koji postoje u Tajni Presvetoga Trojstva moguće, barem inicijalno, zaživjeti i u ovome našem konkretnom svijetu. Između mene i tebe, brate i sestro… Između jednog i drugog naroda u ovom dijelu Europe. Moguće je živjeti s istinskim ljudskim dostojanstvom, moguće je živjeti u iskrenom međusobnom razumijevanju, solidarnosti, bratstvu.

Papa Franjo je svjestan da je siromaštvo – ali integralno gledano – najdelikatniji »lakmus-papir« svih naših odnosa. Upravo zato je, kao plod Godine milosrđa, na 33. nedjelju u crkvenoj godini – a to je nedjelja prije svečanosti Krista Kralja – ustanovio Svjetski dan siromašnih. Mi katolički biskupi iz Srbije odlučili smo da ta ista nedjelja bude ujedno i Nedjelja Caritasa (ove je godine to 18. novembra); između ostalog i zato što se tih dana sjećamo velikih svetaca koji su znali »sve dijeliti«. Pomislimo samo na sv. Martina (11. novembra) ili sv. Elizabetu Ugarsku (17. novembra). Treba reći da se aktualiziranje ili konkretiziranje papine vizije pokazuje kao idealno za naše okruženje. Tim više što su spomenuti sveci – sveci naše Panonije.

 

 Jedinstvena karizma pape Franje

Papa Franjo od samog početka svoga pontifikata pobuđuje iznenađenja. Od onda kad se na Trgu sv. Petra dirljivo naklonio okupljenom narodu i u njemu priznao posebnu duhovnu dimenziju, a sebe nazvao »rimskim biskupom«, pa do trenutka kad je na Veliki četvrtak mladoj muslimanki oprao noge. Svim tim znakovima pozvao je i mene i tebe, dragi čitaoče, da otkriješ i priznaš jednog jedinog Tvorca svega što postoji, a time i jednog jedinog Oca svakog bića koje postoji, pogotovo ljudskog bića. Vječni je Otac u smrt poslao – kakve li »lude« ljubavi! – svoga vlastitog Sina. I dok je Njegov Sin, Isus iz Nazareta, bio beskonačno svet i savršen, svako je ljudsko biće ograničeno i grešno. Da, kakve li »lude trgovine« ili »razmjene darova« Nebeskog Oca u spašavanju svih ljudi! A možeš li ti, brate i sestro, misliti drugačije nego što misli i djeluje tvoj Otac, tvoj Tvorac? Ako se On brine baš za sve, odakle tebi pravo da biraš osobe samo prema svojim simpatijama, po svojim emocijama ili prepoznajući i tražeći neke sličnosti s njima?

Papa je ustanovio Svjetski dan siromašnih upravo zato da bismo ti i ja neprestano otkrivali one najugroženije među nama.

A tko su ti najugroženiji među nama…? Sigurno nisu isključivo oni materijalno siromašni, bližnji koji žive u materijalnoj oskudici. Danas je mnogo strašnija duhovna, moralna, kulturna i socijalna oskudica. Recimo: kakvo li siromaštvo vlada na području poznavanja Boga, Crkve… Kako je teško odsustvo čežnje za jedinstvom kršćana… Te tako mi kršćani, umjesto da svijet povezujemo ‒ neprestano tražimo razloge da se dijelimo, jedni druge isključujemo ili pak ne priznajemo. Kako strašno Krist trpi na križu današnje povijesti!

Papina karizma jest u tome da može izričito reći: te osobe koje vape zbog tolike neimaštine, upravo te osobe imaju najprodorniji glas – njihov glas Otac posebno sluša i njima s posebnom ljubavlju odgovara. Povijest spasenja to potvrđuje: poziv Abrahamu da »stvori« novi narod, oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva, dolazak Isusa Krista na zemlju – kako su veličanstveni ti Božji odgovori! Bog uvijek oslobađa…

Ali papa Franjo tvrdi i ovo: upravo ti i takvi siromasi naši su najbolji učitelji; oni su pravi evangelizatori… Gledajući, naime, njihovo stanje i slušajući iskreno njihov vapaj, tek tako i mi otkrivamo Boga, Njegovu neopisivu ljubav koja sve daje, ali uvijek neprimjetno i u skrovitosti. A mi ljudi obično ispisujemo velike plakate s iznosima koje smo udijelili drugima. Svuda moraju biti istaknuta imena donatora… Služenje siromasima rado koristimo za promociju samih sebe. Siromasi su za nas tek nevažne stepenice da bi naš ja mogao biti prvi, da bi bio izabran ili postao popularan u medijima.

Braćo i sestre, pažljivo meditirajmo o Papinoj poruci za Nedjelju siromašnih pa ćemo postati novi ljudi.

 

Što nam je činiti?

Činimo ponajprije i ponajviše onda kad u sebi pronađemo pravi odnos prema tim pitanjima. Novi čovjek nužno će pronaći nove puteve. No evo nekoliko mogućih koraka:

‒ svaka župa (ne samo župnik, nego svi do posljednjeg župljanina) neka se okupi na slavlju Euharistije, s posebnom pažnjom potraži u svom okruženju najpotrebitije, dobro ih upozna, s njima se solidarizira i uspostavi novu kršćansku povezanost.

‒ Ili se može povezati s onima koji mogu pomoći; s onima koji su sposobniji ili stručniji od nas za pomoć svima potrebitima. Svi mi možemo tražiti, osobito molitvom, načine takvog povezivanja, da tako dođu do izražaja svi oni koji vape za Bogom; a mi da ostanemo u pozadini.

Svi katolici u Srbiji mogu se putem Caritasa povezivati na poseban način, tako da na prvo mjesto ne stavljaju više sebe, svoju partikularnost, nego svoju tipičnu univerzalnost: vjeru, ljubav, jedinstvo, svjedočenje, apostolat, izgrađivanje nužnih struktura… Ako dopuštamo da nama vladaju samo partikularna mjerila umjesto univerzalnih, time smo ponovno prouzrokovali novo siromaštvo, novu podijeljenost i fragmentiranost. Samo ako smo jedno, možemo i čuti glas „jadnika“ i na pravi način odgovoriti na njegov vapaj. Lijepo je ako sve župe i sve biskupije pronađu načine da uzmognu što bolje predstaviti one koji imaju potreba i za njih prikupiti što više neophodnih sredstava ‒ naprimjer, to su dobrotvorni koncerti, aukcije i slično.

 

Braćo i sestre, nadam se da ćemo naći načina kako bismo svi mogli biti u službi oslobađanja onih najpotrebitijih!

 

 

mons. Stanislav Hočevar,

beogradski nadbiskup i metropolit,

predsjednik Caritasa Srbije