Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj

Na slici: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima

Razmišljanje uz 25. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Liturgija jučerašnje nedjelje dva puta podsjeća na muku Isusovu. U prvom čitanju iz Knjige mudrosti opisana je na vrlo dojmljiv način kao neprijateljstvo opakih protiv pravednika. Isus pak naviješta svoju muku u evanđelju, a ono nam pokazuje da učenici ne shvaćaju tu poruku i ne ponašaju se u skladu s njom. To je poruka za nas da moramo biti u skladu sa svojom vjerom u Isusa raspetoga i uskrsloga.

Evanđelist nam pripovijeda kako „Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati“ (Mk 9,30-31). Odmah je nakon toga evanđelist Marko izvijestio da učenici nisu razumjeli te Isusove riječi, te su se bojali pitati ga da im protumači.

Isusov je navještaj jasan, radi se o Njegovoj muci i o Njegovom uskrsnuću. No, učenici imaju drugu zamisao i viđenje stvari, zato Isusove riječi ne ulaze u njihovu pamet. Mesija po njihovom mišljenju mora biti pobjednik, mora pobjeđivati, osobito ne može biti predan u ruke neprijateljima i ne može biti ubijen. S druge strane, pojam „uskrsnuti“ u ono vrijeme nije bio dovoljno jasan. Mi imamo posebnu riječ za označavanje toga: „uskrsnuće od mrtvih“; međutim, pojmovi koji su se koristili u ono vrijeme bili su više neodređeni i nejasni; govorilo se o „ponovo ustati“ i „probuditi se“. Ti su se pojmovi lako mogli pogrešno shvatiti.

No, očitija je stvar da učenici ne prihvaćaju taj navještaj na ispravan način, zato što odmah nakon toga počinju raspravljati među sobom o tome tko je veći. Isus je navijestio svoje poniženje da će biti predan u ruke ljudi kao razbojnik, i ono najveće, da će nakon osude biti ubijen. Unatoč tome učenici teže prema veličini, raspravljaju tko od njih treba imati prvo mjesto. Sve je to nedosljedno. Učenici slijede učitelja koji ne traži časno mjesto, nego želi služiti i dati svoj život kao otkupninu za mnoge; ipak, oni teže za veličinom.

I mi često nismo dosljedni i ne ponašamo se u skladu sa svojom vjerom, te živimo prema ljudskim kriterijima tražeći ostvarenje svojih  ambicija, veličinu i čast. Isus nam, dakle, kao i učenicima daje tu pouku: „I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga“ (Mt 20,27). To je evanđeosko načelo, veličina se nalazi u služenju.

Nagonski mi ne reagiramo tako. Po svojoj zamisli i viđenju mislimo da je onaj koji služi na dnu, da nije prvi, nego zadnji, dok onaj kojemu se služi da je taj na najvišem mjestu u društvu, da je poštovan i uvažavan. Isus nam pokazuje da se istinska veličina nalazi u služenju. U Njegovom viđenju stvari onaj tko ne služi nije velik, ne može biti prvi; želi li biti prvi, mora birati zadnje mjesto kako bi služio drugima.

Ta je Isusova pouka zahtjevna, ali je mnogo potrebna i puna je značenja. Gospodin od nas traži da znamo cijeniti ne časti, nego služenje. Ponizan je sluga veći od bogatog čovjeka koji nikom ne služi nego traži da mu drugi služe. U društvu neprestano prevladava suprotan mentalitet; međutim, moramo znati odbaciti ga, moramo znati vrednovati sve stvari prema evanđeoskom načelu: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ (Mk 9,35).

Da bi nam tu pouku još bolje usadio u pamet Isus je uzeo dijete, postavio ga posred učenika, zagrlio ga i rekao učenicima: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“ (Mk 9,37). Tako nam je dao da shvatimo da se služenje sastoji od prihvaćanja svih osoba, a osobito djece i najmanjih.

Isus ima neograničeno poštovanje prema djeci, toliko da se s njima identificira kada kaže: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima“ (Mk 9,37). Čitava se zauzetost Crkve za odgoj djece temelji na tim Isusovim riječima. Ona shvaća da prihvatiti Gospodina znači prihvaćati djecu stavljajući se u službu njihova života i njihove formacije.

Isus zatim dodaje: „A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“ (Mk 9,37). Nije moguće prihvatiti osobu važniju od Oca. Isus tu koristi pojam „prihvatiti“ suprotstavljajući se ponovo mentalitetu svijeta. Nastojati prihvatiti Boga ne znači uzdizati se gore prema velikim častima, nego spustiti se dolje prema malenima.

Prvo nam čitanje pokazuje kako se ljudski mentalitet može lako izopačiti; umjesto da prihvati pravednike i Gospodina, on se pokazuje neprijateljski prema pravedniku i nastoji ga uništiti.

To je čudna stvar, ali stvarna, činjenica je da se onaj tko je zao izgovara na odlike pravednika da bi ga progonio i da bi mu učinio zlo. „Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.“ (Mudr 2,12.17-20)

Isusovu su muku izazvali zli i pokvareni ljudi. On, koji je uvijek činio dobro, koji se pokazao tako velikodušan i milosrdan prema svima, upravo je zbog toga bio kritiziran, progonjen, optužen i osuđen. Moramo moliti Boga za milost da budemo oslobođeni toga pokvarenog mentaliteta preko jedinstva s blagim i poniznim Isusovim srcem.

U drugom nas čitanju apostol Jakov potiče na ponašanje slično Isusovom milosrdnom srcu. Kaže nam da se ne smijemo ponašati u duhu zavisti i svadljivosti koje izazivaju razne vrste zlih djela, nego se moramo ponašati u skladu s mudrosti koja je mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i nehinjena.

Naš je kršćanski ideal blagost i poniznost Isusova srca. Taj ideal moramo ostvariti u svojem konkretnom životu, u svojim odnosima s osobama koje susrećemo svaki dan.

Jakov apostol snažno kritizira kršćane koji nisu vjerni tom idealu. Iz njegovih riječi možemo shvatiti da su u prvoj zajednici neki bili kršćani samo po imenu, ali ne i činjenično, dakle, dopuštali su da ih vode njihove strasti. Jakov apostol pita kršćane: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama?“ (Jak 4,1) U kršćanskim je zajednicama bilo ratova i borbi i to je predstavljalo sablazan. Apostol ovako tumači tu činjenicu: „Ti ratovi i te borbe, zar ne dolaze odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?“ (Jak 4,1). Potrebno je, međutim, da zaista budemo vjerni Kristovu duhu.

Jakov apostol zatim potiče na ispravnu molitvu i kaže: „Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite“ (Jak 4,3). Ne smijemo tražiti loše kako bismo potrošili na svoje užitke, nego moramo tražiti dobro, tražiti iznad svega milost kako bismo napredovali u kršćanskom životu, u vjeri, u nadi i u ljubavi. Slijedimo Isusa koji je svojom mukom pobijedio zlo, a svojim duhom služenja sebičnost. Moramo ga slijediti ne dopuštajući da nas privuku nagonske ljudske sklonosti koje nas guraju u suprotnom smjeru.

Molimo, dakle, Gospodina milost da shvatimo pouku koju nam daje te da budemo poslušni poticajima Duha Svetoga kako bi nas učinio još sličnijima Isusu blaga i ponizna srca.

(Ivica Hadaš, R.V.)