U Beogradu služena misa za mir u Ukrajini i za žrtve Covid-a i održana peta tribina korizmenih petaka

Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) je potaknulo inicijativu da se tijekom korizme svakog dana u pojedinim europskim biskupskim konferencijama moli za mir u Ukrajini te za žrtve pandemije i rata želeći se tako pridružiti papinom pozivu, kako je objasnio mons. Gintaras Grušas, nadbiskup Vilniusa i predsjednik CCEE-a, da utihnu oružja, da se odmah prekine rat u Ukrajini i da se radi na miru: „Razlozi za mir jači su od svake računice partikularnih interesa i svakog oslanjanja na uporabu oružja”.

Beogradska nadbiskupija odazvala se ovoj inicijativi te je u petak 8. aprila u beogradskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar predvodio euharistijsko slavlje na kojem se molilo na ove nakane. Uz nadbiskupa su koncelebrirali svećenici grada Beograda. Prije svete mise nadbiskup je predvodio pobožnost križnoga puta, a svećenici su bili na raspolaganju za ispovijed.

Nadbiskup Hočevar je u uvodnom dijelu svete mise istaknuo da će moliti za gore spomenute nakane.

Nadbiskup Hočevar je u propovijedi naglasio kako je Isus najsjajniji izvršitelj najvećeg i najsveobuhvatnijeg projekta te da u svemiru nema većeg projekta od spasa čovjeka, a Krist je imao toliko snage i volje, ustrajnosti i ljubavi da ga izvrši. Nadbiskup je potakao da svatko mora imati takav plan, projekt u svome životu. Cilj našega života nije samo da nam prođe vrijeme, nego da spašavamo svijet, čovječanstvo uz Isusovu pomoć. Gledajući u tom svjetlu važno je stvarati svijet ljubavi, zajedništva i jedinstva, a sve to je upravo sam događaj Uskrsa. Nadbiskup je istaknuo da je Krist kao čovjek imao jasnu i potpunu spoznaju istine, tako se i mi moramo truditi da usvojimo istinu, a ona se nalazi u Crkvi, a ne u reklamama i ispraznosti. Naime, „nije dovoljno spoznanje ako nemamo ustrajnosti i odgovornosti nećemo uspjeti u životu“, a ljudi današnjice „ vjeruje samo u ono što može vidjeti i opipati“, ali vjernik treba imati pravo iskustvo i spoznaju Boga, „kako bi mogao posredovati cjelovit pogled na stvarnost“, rekao je nadbiskup. Zaključio je propovijed poticajem kako vjernici trebaju ljudima donositi istinu i djelima ljubavi svjedočiti Boga, a to su upravo volonteri, oni koji se žrtvuju za druge.

Nakon svete mise održana je peta u nizu i ujedno posljednja tribina korizmenih petaka u Multimedijalna dvorani Pastoralnog centra Papa Ivan Dobri s temom „Voluntarizam kao odgovor na služenje i darivanje u Crkvi“, koju je održao g. Marko Šalić, projektni koordinator i referent za volontere Caritasa Srbije. Tribinu je moderirao dr Miloje Veljić, direktor Caritasa Beogradske nadbiskupije.

Na početku tribine župnik i rektor Marijanuma vlč. Mihael Sokol je pozdravio sve nazočne rekavši kako je ovo zadnja korizmena tribina, ali nada se da nije zadnja u ovoj godini. Moderator dr Veljić je čestitao što se ove godine ovako organiziralo tribine, koje su imale za cilj da usvojimo što više znanja o vjeri, a neiscrpni izvor je svakako Bog, koji sve zna. Predstavljajući predavača rekao je kako je voluntarizam dragovoljstvo, a Caritas je treći stup Crkve, koji je djelotvorna kršćanska ljubav. Predajući riječ predavaču citirao je bl. Ivana Merza koji je rekao: „Dan u kojem ne učinimo ništa za druge, nego samo za sebe je izgubljen dan“.

Predavač g. Marko je na početku dao nekoliko definicija te pojasnio što znači voluntarizam, što je volontiranje i tko može biti volonter. Iz svoga iskustva je svjedočio kako je dugi niz godina bio volonter, a sada je djelatnik u Caritasu Srbije. Istakao je da svatko može biti volonter i služiti drugima, a to radi dragovoljno, besplatno i u korist drugoga. Tako bi i mi trebali pomagati drugima Zaključio je da na žalost danas ljudi nemaju tu svijest da treba drugima pomagati, jer žive u društvu koje se bazira na profitu i egoizmu. Zato nam može biti inspiracija i pravi poticaj ona priča iz  Biblije o milosrdnom Samarijancu, koji je pomogao nepoznatom čovjeku i pokazao pravu ljubav prema čovjeku u nevolji.

Nakon ove priče pokrenula se diskusija u kojoj je izneseno kako u globalu na svim razinama i u svim tijelima Crkve fali volontera te se pokušalo dati odgovore kako bi bilo najbolje uključiti, potaknuti, motivirati i oduševiti ljude da pomažu drugima, da budu volonteri.

V.M