Vrijeme s Kristom

Prošle godine u jeku pandemije, epidemiološka mjera koja je izazvala veliko iznenađenje i negodovanje bila je sigurno zabrana sudjelovanja u bogoslužju na uskrsne praznike. Velika sedmica, uskrsna nedjelja u praznim crkvama, bez prisustva vjernika ‒ doista je bila radikalan potez bez presedana. Čak i vjerski neupućeni građanin, promatrač sa strane, može primijetiti da liturgija uskrsnog vremena obuhvaća široku lepezu simbola, gesta, melodija i poruka te je kao takva zanimljiv umjetnički fenomen, pripada kulturnoj baštini, a odricanje od nje prouzrokuje značajan gubitak za cijelo društvo.

U svjetlu vjere uskrsni praznici nastupaju kao neprikosnovena veličina jer predstavljaju vrhunac spasonosnog djelovanja Boga u povijesti čovječanstva. Liturgija nosi u sebi dvije dimenzije ‒ jednu objektivnu, činjeničnu, jer podsjeća na konkretne događaje povijesne ličnosti Isusa Krista, a drugu subjektivnu ‒ jer subjekt koji se sjeća događanja s Isusom Kristom uzima udjela u Njegovoj sudbini, saobražavajući se Njemu, postajući Njegov sljedbenik, uzimajući na se Njegov jaram Sina i brata. Onaj tko se po slavljenju liturgije sjeća Isusa patnika, umrloga i uskrsloga Gospodina, ujedno postaje i Njegov suputnik i suzajedničar, prema riječima apostola Pavla: Više ne živim ja, nego Krist u meni.

Obredi Velike sedmice nisu samo puka komemoracija koja pruža informaciju o stradanju, smrti i uskrsnuću, nego nâs koji slavimo otvorenog srca i razuma uključuje u ove spasonosne događaje na takav način da u našoj duši zasja Kristova slika, da svoje misli, osjećaje i voljne odluke saobražavamo Kristu. Ne treba se ovdje plašiti gubitka autentičnosti ili originalnosti, jer u igri je spasonosni paradoks: Krist nam dolazi ususret i primajući Njegovu ljubav postajemo kao On i to saobražavanje Njemu je jedini način da sačuvamo svoj Ja postavši još autentičnijima, vlastitijima. Zahvaljujući Isusovom Ti, moj Ja se učvršćuje, produbljuje i stabilizira.

Evo nekoliko nadahnuća kako Isusov put povezati s našim putevima, kako Isusovu istinu učiniti temeljnom platformom naših spoznaja i odluka i kako Isusov život kreativno preslikati u naše životne napore u kriznom vremenu pandemije…

 

            Cvjetnica

Veliki tjedan otvara slavlje Cvjetnice. Liturgija ove svetkovine evocira sliku Isusovog ulaska u grad Jeruzalem. Pred našim očima otvara se prizor svečanog dolaska Isusa na magarcu uz poklike oduševljenog naroda. Sretni su to trenutci kada je Isus priznat kao kralj, cijenjen kao autoritet, učitelj, pažljivo osluškivan kao prorok. U svome javnom djelovanju Isus je doživio pažnju i odobravanje, više puta je praćen pljeskom prisutnih. Sva ta priznanja sad se sažimaju u uzviku: Hosana, sine Davidov! Iz ovoga prizora možemo izvući lekciju o autentičnom autoritetu. Lekcija tako aktualna u vremenu pandemije… Mjere zaštite često ne donose željeni učinak jer autoritet koji određuje norme ne uživa povjerenje građana koji ili sumnjaju u njegove kompetencije i znanje, ili u njegove dobre namjere. Slučaj Isusa Krista pokazuje nam da se pravi autoritet oslanja na dva stupa ‒ stup istine, dakle znanja, i stup ljubavi kao brige za opće dobro. Isus je autoritet na temelju znanja jer nam posreduje cjelovitu istinu o Bogu kao svome Ocu. On je najkompetentniji da iznosi stavove o Bogu zato što govori iz pozicije voljenoga Sina koji počiva u krilu Boga Oca, kuša njegovu očinsku ljubav i živi od nje. On je Riječ iza koje stoji neopisivo bogatstvo sinovskog iskustva Očeve ljubavi, Riječ koja je nama saopćena i upućena. Na ovu razinu kompetencije znanja nadovezuje se razina ljubavi kao brige za druge. Isus svoje znanje ne čuva ljubomorno za sebe, nego ga posreduje drugima postavši tako našim bratom, prijateljem i učiteljem. Prateći Njegove upute, slušajući Ti Isusa Krista, naš Ja se razvija, sazrijeva i na koncu spašava. Isusov autoritet zaslužuje naše povjerenje jer se temelji na istini i ljubavi.

 

            Veliki četrtak, Getsemanski vrt

Poslije Cvjetnice ulazimo u pashalno trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća. Nakon Posljednje večere na Veliki četvrtak, razmatramo Krista u tišini Getsemanskog vrta. Uzeo je sa sobom trojicu učenika, povukao se u vrt i proveo noć u molitvi. U sudbonosnim trenutcima dijaloga s Ocem, uoči svoje smrti ostao je sam, fizički i bez podrške najbližih. Učenici nisu shvatili težinu situacije, Njegovu unutarnju borbu i tako Ga nisu mogli ni ispratiti svojim razumijevanjem i solidarnošću. Ta Njegova samoća bila je prožeta prisutnošću i zajedništvom, tajanstvenom prisutnošću Oca koji u nadi protiv svake nade ostaje uza svoga Sina. U vrijeme pandemije zaštitne se mjere svode na fizičku distancu, izbjegavanje kontakta i izolaciju zaraženih. Kritičari mjera argumentiraju da je ovakvo stanje nepodnošljivo s obzirom na definiciju čovjeka kao društvenog bića. U svjetlu Krista molitelja u tišini i mraku Getsemanskog vrta, vjernik zna da revalorizira stvarnost samoće i tišine. Poučeni primjerom Krista, tišinu i samoću više ne možemo poistovjećivati s crnom rupom koja guta svaki glas, s prazninom u kojoj nestaje svako zajedništvo, s odsustvom i suspenzijom svakog dijaloga. Samoća i tišina poslije iskustva Isusa u Getsemanskom vrtu nisu predvorje podzemlja. U samoći i tišini Getsemanskog vrta Isus je postigao vrhunac svoga sinovskog bića jer je svoju volju uspio podčiniti volji Očevoj. U samoći i tišini, slično kao u postu, čovjek otkriva apsolutno prvenstvo Boga kao izvora svega postojećeg, bez kojeg se sve pretvara u prašinu i sagledava sebe u odnosu prema tom izvoru. U samoći i tišini uranja se u zajedništvo s Onim bez koga su sva druga druženja i zajedništva plitka i površna, kratkoga daha. U samoći i tišini naš Ja postaje rječit i pričljiv jer je potaknut ljubavlju Božjega Ti. U samoći i tišini osvaja se imperativ slobode jer nas samo Bog oslobađa za slobodu.

 

            Veliki petak

Riječi koje nam padaju na pamet kad radimo bilancu dojmova i doživljaja protekle godine pandemije su ‒ gubitak, lišavanje, ograničavanje, odricanje, izbjegavanje, reduciranje… Da, naš životni stil je i dalje obilježen gubitkom stvari koje smo prije pandemije smatrali normalnima i neprikosnovenima ‒ druženja, okupljanja, putovanja… Sve je to sad stavljeno pod znak pitanja. Ovo vrijeme lišavanja, odricanja, gubitka pruža umnim pojedincima snažan poticaj da razmišljaju o bitnim i prolaznim dimenzijama ljudskog bića, tragajući ponovno za odgovorima na pitanja što je čovjek, što ga određuje, što ulazi u njegovu definiciju, bez čega on ne postoji ili samo životari, preživljava… Razum prosvijetljen vjerom u Krista, umrloga i uskrsloga Gospodina, može tome traganju dati svoj doprinos. Krist u svome javnome djelovanju nastupa kao autoritet znanja koji zasjenjuje učenje pismoznanaca ili farizeja. Krist uživa ugled čudotvorca koji otvara oči slijepima, uši gluhima, koji diže na noge uzete. Hrabro se suočavao s opozicijom vjerskih poglavara upućujući im oštre kritike zbog njihovog licemjerja. Da, sve je to bio Isus Krist ‒ i učitelj, i čudotvorac, i buntovnik, i molitelj, isposnik… I, na kraju? Što je na kraju preostalo od svega toga? Osuđen je na smrt, prebijen, ismijan, gol na križu. Poraz, gubitak… Lišen svega i napušten. No ipak, uprkos svim gubitcima postoje konstante koje nikakav vanjski uvjet ne može izbrisati ‒ to je Njegov sinovski odnos s Bogom koga drži svojim Ocem, u Njegove ruke na kraju predaje svoju dušu. Pogled na ovoga patnika i gubitnika, a usprkos svemu zauvijek voljenoga Sina, otvara vidik našega razuma i srca konstantnim veličinama koje preostaju i kad svijet mijenja svoje obličje. Bog nas je u svome Sinu preodredio za svoju voljenu djecu, stekli smo identitet voljenih i nitko i ništa ne može oduzeti od ove definicije čovjeka, nitko i ništa ne može prekinuti očinsko-sinovski savez u koji smo po Kristu ubrojeni.

 

            Velika subota

Umrli Krist je položen u grob. Velika subota podsjeća na Kristov boravak među mrtvima, upućuje na vrijeme između smrti i uskrsnuća. Ovaj je dan aliturgijski u tom smislu što se ne slavi liturgija. Postoje dva teološka čitanja Kristovog boravka u podzemlju. Jedno, recimo trijumfalističko, prikazuje Isusovu prisutnost među mrtvima kao pobjedonosni pohod oslobađanja mrtvih, skidanja lanca smrti, nadvladavanja snaga zla. Drugo, nazovimo ga kenotičkim, predstavlja Isusovu smrt i počinak u grobu kao tihu solidarnost s napuštenima, odbačenima i zaboravljenima. Smrt je destruktivna sila jer odvaja mrtve od živih, dušu od tijela, zemlju od neba i podzemlja, čovjeka od Boga, stavljajući ih jedne protiv drugih te tako odvojen ljudski Ja postaje odbačen i napušten. Ali Krist je umro kao Sin u naručju ljubavi Boga Oca, posve predan Njegovoj Očinskoj brizi. U tom smislu Njegova je smrt bila apsolutna novina i prouzročila je revolucionarnu promjenu u sferi umiranja ‒ u svijet podzemlja donio je zajedništvo koje spašava i uskrisuje na život.

Sociolozi i politolozi opisuju aktualno stanje u društvu kao oštru polarizaciju s tendencijom sukoba. Pod sadašnjom se polarizacijom ne razumijeva pluralizam stavova i ideja koji je sasvim legitiman, nego sukob predstavnika i nositelja različitih mišljenja s ciljem diskreditiranja i diskvalificiranja oponenta koji se smatra protivnikom. I tako se događa da Krizni štab koji u vrijeme krize treba po zakonu upravljati društvom, sad ima svoj pandan u grupi liječnika koji se ne slažu s njegovim odlukama. I iz jednog i iz drugog tabora pljušte optužbe, kritike, pozivi na ostavku. Duhovnost Velike subote, subote sahranjenog Krista, uči nas da je imperativ povezivanja jači od strasti odvajanja i separacije, jer budućnost života pripada onima koji spajaju, premošćuju, koji ruše zidove izolacije i uklanjaju jaz. Zajedništvo donosi pobjedu čak i nad smrću.

 

            Uskrsna nedjelja

Pandemija i prije toga ekonomska kriza 2008. godine, kao da u sebi nose jedan proročki naboj, uspjeli su nas razuvjeriti da je moguće vlastitim snagama znanosti, tehnike i ekonomije graditi raj na zemlji. Sad je pogodno vrijeme da steknemo svijest o uslovljenosti života, o ambivalentnosti napretka, jer svaki korak naprijed prati sjena opasnosti nazadovanja, svaka kula uspjeha može biti poljuljana, jer se neki izumi mogu obiti o glavu izumiteljima. Na kraju, uskrsno nedjeljno jutro govori nam o neophodnosti Božje intervencije ljubavi, intervencije odozgo. Ljubavi koja ne umanjuje vrijednost onoga što je bilo postignuto, nego ga čuva za vječnost. Ispovijedajući Kristvo uskrsnuće ne želimo njegovati pesimizam koji bi dizao ruke od ovoga svijeta, nego hranimo nadu u definitivnu slobodu i napredak koji se događa samo kao preobraženje svijeta u uskrslog Gospodina na kraju vremena.

vlč. Andrej Đuriček

Izvor: Blagovest br. 3/2021