XXVII. nedjelja kroz godinu – p. Ivica Hadaš
Isusova današnja prispodoba ne govori o čitavom narodu, nego samo o njegovim autoritetima: glavarima svećeničkim i starješinama. Isus je svjestan njihovog protivljenja, loših namjera i toga da oni razmišljaju kako će ga ubiti. Zbog toga ih poziva da prepoznaju svoje pogreške i zlobu, te da se obrate.
Na početku Isus govori o gospodaru koji je posadio vinograd, povjerio ga vinogradarima i otišao. Vinogradari su dobili zadatak: trebaju skupiti plodove i predati ih gospodaru.
U trenutku berbe gospodar šalje svoje sluge da preuzmu plodove. Ali ti se vinogradari ponašaju kao da je vinograd njihov i odbijaju predati urod. Pograbe sluge, jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše…
Gospodar je strpljiv, šalje ponovo druge sluge, više njih nego prije, ali rezultat je isti.
Na kraju im gospodar posla svoga vlastitog sina govoreći: ‘Poštovat će mog sina!’. Ali ti vinogradari robovi svojeg posesivnog ponašanja, kada ugledaše sina kažu: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!“ I pogrebe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kad je ispripovjedio svoju prispodobu Isus nastoji objasniti svojim sugovornicima o čemu govori: „Zar nikada niste čitali Pisma: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!“ Ovdje Isus citira odlomak iz PS 118 koji se odnosi na: graditelje koji odbijaju autoritet i na kamen koji su trebali staviti na počasno mjesto, ali oni su ga odbacili. Bog je međutim okrenuo situaciju i taj je kamen postao zaglavni kamen. Gospodin je sve to učinio! I Isus završava: „Zato će Vam se oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!“ Tim riječima on naviješta da autoriteti koje je Izrael prije imao, neće više biti na čelu naroda Božjega, nego će on imati druge autoritete: poslušne i ponizne apostole i njihove nasljednike.
Na određeni način ova Isusova prispodoba aludira na ono što će se dogoditi kasnije u njegovoj muci i na njezine posljedice. Svjestan je Isus onoga što će mu se dogoditi i što će poduzeti njegovi neprijatelji, ali im nastoji pomoći da izbjegnu, koliko je moguće, sve nevolje i katastrofe koje prijete.
Ova prispodoba treba biti opomena nama. Svi mi imamo odgovornosti: netko na nižoj, netko na višoj ili netko na najvišoj razini. Ali za sve je odlučujuće kako se ponašamo u odnosu na te odgovornosti. Napast je uvijek ta da pribjegavamo posesivnom ponašanju govoreći: „Bog mi je dao darove; ja sam njihov vlasnik i s njima radim ono što želim. Dobio sam službu koja u sebi nosi autoritet, poslužit ću se njim za svoj interes, na primjer da steknem materijalna dobra i slično…“. Na taj način ponašamo se posesivno, umjesto da se vlašću služimo za dobro svih.
Posesivno ponašanje temelji se na mnogim grijesima i na mnogim nepravdama. Njime bi se htjela postići sreća, ali u stvari ne postiže se. Prava sreća, naime nalazi se samo u životu ljubavi i služenja. Svi darovi i svi talenti koje nam je Bog dao i koje nam daje, samo su sredstvo da bismo mogli ljubiti i služiti drugima. Ako ih koristimo sebično tražeći svoju korist, sličimo na vinogradare iz Prispodobe koji su se odmetnuli. I posljedica bit će strašna za nas same, kao i za mnoge druge osobe.
Moramo moliti Gospodina da nam pomogne preuzeti njegovo ponašanje. On nije došao da bude služen, nego da služi i da dadne vlastiti život kao otkupninu za mnoge. Nije želio iskoristiti Očeve darove za vlastitu korist; uvijek je išao putem ljubavi i služenja.
To je put koji nam Isus predlaže i čini nas sposobnima po Euharistiji, da njime možemo kročiti. U njoj se Isus daruje potpunoma i ponaša se posve suprotno onom posesivnom: uzima kruh i daje ga učenicima govoreći: „Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas“; uzima vino i daje ga učenicima govoreći: „Ovo je moja krv koja se prolijeva za vas“.
Mi kršćani pozvani smo živjeti velikodušno, duhom ljubavi i služenja. U njemu ćemo naći savršenu radost, božansku radost, koju nam Gospodin želi priopćiti.
(rv/kmc)
