HomeduhovnostXXVIII. nedjelja kroz godinu – p. Alan Modrić

XXVIII. nedjelja kroz godinu – p. Alan Modrić

U našem životu nerijetko se događa da upadamo u sumnje, dvojbe, krize. Moguće je da se u pojedinim trenucima zapitamo koliko ima smisla uopće truditi se, boriti se, ulagati bilo u vlastiti napredak bilo u napredak drugih. Koliki smisao ima život koji na kraju krajeva, kako smo često mogli slušati u povijesti ljudske misli, a čujemo i danas, završava jedino i samo smrću, ukopom ljudskog tijela u grob, njegovim propadanjem i raslojavanjem, nakon čega ništa više ne postoji i ne ostaje od pojedine ljudske osobe. Ovakve misli su vrlo učestale u ljudskom društvu kada izblijedi vjera u nadzemaljske stvarnosti, vrijednosti i ideale koji nam ukazuju na činjenicu da je čovjek mnogo više od pukog sklopa tjelesnih organa i da ne odlazi samo tako lako u propast, nego je biće vjere, ufanja i nade da će jednog dana doći do potpunog ostvarenja njegovih najdubljih želja za savršenom srećom i blaženstvom koje neće poznavati više patnju i muku. Na žalost, veliki problem današnjeg vremena sastoji se upravo u činjenici da je čovjek izgubio vjeru da je moguće bolje sutra i da je moguće postići ideale koji su zapisani u najintimnijim dijelovima njegova srca i koji bi ga trebali poticati da napreduje i da se bori. Što nam kaže Božja Riječ o svemu ovome? O tome možemo razmišljati u svjetlu misnih čitanja 28. nedjelje kroz godinu koja nam predočuju sliku gozbe kao alegorijske predodžbe Kraljevstva nebeskog u kojem će doći do ostvarenja one sreće i blaženstva za kojim svaki čovjek čezne.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije donosi nam gozbu ustoličenja nakon pobjede Jahve kralja uz poklike mnoštva. Gozba je dio obreda ustoličenja i očituje moć kralja. Ona je i gozba saveza na kojoj sudjeluju prijatelji i saveznici i preuzimaju obostrane obveze koje se ne mogu poništiti. Jahve kralj priprema svečanu i bogatu gozbu na Sionu za sve narode, koja najavljuje prestanak boli i suza, rata i smrti. To je mesijanska gozba za sve narode, koja će utažiti glad za kruhom, srećom i blaženstvom.

Gospodin Isus se koristi slikom gozbe i u prispodobi koju slušamo na 28. nedjelju kroz godinu u odlomku Matejeva evanđelja u kojem imamo, u biti, dvije povezane prispodobe: uzvanici na gozbi i svadbeno ruho. Prva prispodoba govori o pozivima na svadbu koju Kralj (Bog Otac) pripremi svome Sinu (Krist Zaručnik). Pozivi su dvostruki: prvi sluge koji pozivaju na gozbu su proroci Starog zavjeta, a drugi su apostoli Novog zavjeta. Događa se da mnogi pozvani odbijaju pozive jer su im važnije druge stvari u životu, a neki čak i ubijaju proroke poslane da obrate nevjerni narod. Time se iskazuje i stav Isusovih slušatelja ne samo u Njegovo vrijeme, nego i u svim vremenima ljudske povijesti kada mnogi doživljavaju poziv i navještaj Kraljevstva Božjega kao nešto sporedno i nevažno, jer im je ili sve drugo važnije, ili su čak nakon mnogih patnji i boli izgubili vjeru i nadu da je moguća takva velikodušna gozba, da je moguće postići sreću i blaženstvo nakon ovozemaljskog života. Međutim, ipak je to poziv hitan, važan i odlučan, jer se radi o vječnom spasenju ili vječnoj propasti.

Ipak, događa se zaokret u smislu da na mjesto onih koji se smatraju pravednima i dostojnima spasenja i boravka u Kraljevstvu nebeskom, bivaju pozvani, i što je još važnije, odazivaju se oni s ulice i raskršća, siromasi, patnici, rubni, odbačeni, koje upravo ti tzv. pravednici nikada ne bi primili u svoje društvo niti bi ih smatrali dostojnima spasenja vječnoga. Na mjesto oholih i samodopadnih na svadbenu gozbu Jedinorođenoga Sina vječnoga Oca dolaze maleni i ponizni koji sa zahvalnošću prihvaćaju poziv duboko svjesni da nije njihova zasluga i pravo da sudjeluju na gozbi, nego je to rezultat Božjeg bezgraničnog milosrđa.

U drugoj prispodobi iz Matejevog evanđelja gdje se govori o svadbenom ruhu, uočava se, ipak, da je moguće i da među uzvanicima na svadbi pojave se oni koji nisu prikladno odjeveni za svadbu. U ovoj prispodobi još se snažnije naglašava potreba obraćenja. Nije dosta prihvatiti kršćanski poziv i postati članom Crkve, nego treba živjeti svoja krsna obećanja. Moramo nositi „svadbeno ruho“ koje Bog daje svakome zajedno s pozivom, i ne smijemo ga uprljati, založiti, prodati ga za zemaljske probitke, užitke i naslade.

I u našem životu Gospodin upućuje pozive koji trebaju biti ozbiljno shvaćeni i življeni. I mi možemo doći u situaciju da odbijamo Božje pozive, da nam bude sve drugo u životu važnije od samoga Gospodina ili pak da izgubimo vjeru u Njega i njegovo obećanje da ćemo, ukoliko ostanemo vjerni, ući u Kraljevstvo nebesko. A i kada na prvi pogled prihvatimo poziv, može se dogoditi da s vremenom izgubimo ili uprljamo svoje svadbeno ruho, jer nije dovoljno biti kršćanin na papiru, upisan u matičnu knjigu krštenih, nego se treba i boriti za svoju vjeru kako bismo jednoga dana mogli dostojno i radosno sudjelovati na vječnoj gozbi Krista Kralja. Neka nas u toj našoj životnoj borbi prate Božja snaga i blagoslov!

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: