Homeporuke i poslanice„Zahvaljujemo Ocu, koji vas osposobi za udioništvo u baštini svetih u svjetlosti…

„Zahvaljujemo Ocu, koji vas osposobi za udioništvo u baštini svetih u svjetlosti…

Objavljujemo homiliju nadbiskupa beogradskog mons. Hočevara povodom 90 godina od osnivanja Samostana i Župe sv. Ante u crkvi sv. Ante u Beogradu, u subotu 19. novembra 2016.

 

Nedjelja Krista Kralja

Župa Sv. Anto – Beograd

90 godina od osnivanja Samostana i Župe sv. Ante

 

Homilija

 

Predragi svi vi članovi ovoga euharistijskog zbora: Braćo franjevci, napose dragi delegate oca provincijala, redovnici i redovnice, časni svi gosti, poštovani svi vi vjernici ove župne zajednice, braćo i sestre!

Ovaj sveti i neopisivi spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća, koji danas slavimo na samu svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga, sam po sebi uključuje i svekoliku našu ljudsku djelatnost. Napose onu koja se izričito uključuje u sam veliki proces spašavanja naše povijesti. Tako pred naše oči spasenjskog motrenja dolaze sve one osobe koje imaju bilo kakav udio u osnivanju i razvoju Samostana i Župe sv. Ante, tu – na najvišem brdašcu grada na ušću Save u Dunav. Naš nekadašnji Singidunum, ili pak slavenskim imenom Beograd, privlačio je mnoge poglede. Da bi pak naš današnji pogled bio što čistiji, spoznaja što pravilnija i volja što jača, želimo se svestrano pročistiti svjetlošću i snagom Božje Riječi.

Moram priznati da su se mene – povodom ovoga slavlja Krista Kralja i dana zahvalnosti – osobito dojmile dvije poruke! Apostol naroda, taj neusporedivi ronilac u oceanu svjetlosti Evanđelja, danas progovara: „Zahvaljujemo Ocu, koji vas osposobi za udioništvo u baštini svetih u svjetlosti… On nas izbavi iz vlasti tame…“ (Kol 1, 12). A druga je sam način kako nas Isus stvarno izbavlja iz vlasti tame. To nam istančanim dramatičnim načinom opisuje današnje Evanđelje. Gledamo trenutak raspeća! Oko Isusa su glavari naroda i toliki narod: rugaju Mu se! Oko Njega rimski i domaći vojnici – izruguju Ga. Sa strane čak i zločinac na križu – ruga Mu se! Čini se da se sav svijet urotio protiv Krista: svi Ga pogrđuju a On – tek raskajanom razbojniku – upućuje najgrandioznije riječi: „Danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23, 35–43). Oko Isusa, dakle, sama tama, a Isus – najveći Patnik svih vremena – On „danas“ ovdje i sada otvara stvarnost svjetla. Da, predraga braćo i sestre, dragi svi slavljenici, ne bi bilo ovoga slavlja da nas nije On, koji je Svjetlost sama, izbavio iz tame…  Ponajprije nas je izbavio iz tame ne-postojanja: samo je On Onaj koji može pozivati iz tame ne-postojanja u postojanje, iz ništavila u život.

Tko se, dakle, ne bi radovao danas kad s čuđenjem otkrivamo da je u vijeku kad se i nad Crkvom nadvijala tama, Bog pozvao u život sv. Franju Asiškoga, sv. Klaru, sv. Antu, sv. Bonaventuru, sv. Ivana Kapistrana, koji je oslobađao ovaj naš grad, sve do bl. Marka iz Aviana – kapucina, na poseban način „sveca Europe“ koja pak danas ponovno čami u polutami! Za njima je Bog pozvao tolike ostale velikane duha. Ti sveci i velikaši duha, umjetnosti i ljepote, koračali su našom poviješću, našim gradom, našim ulicama. Dotaknuli su se i još se i dalje dotiču naše sadašnjosti, našega života. Upravo po njihovim primjerima i molitvama bili smo izbavljeni iz tame nevjere! Dar je to čiju ćemo pravu cijenu moći otkriti samo u Nebu! Oslobođeni, dakle, tame nevjere, trebamo ući – po pozivu sv. Pavla – u „baštinu svetih“. Trebamo i mi sami svijetliti svojim životom, svojim svjedočenjem, svojom mudrošću. To je, naime, jedini put koji nas oslobađa iz egoizma u zajedništvo, iz bezbrižnosti u zauzetost za život; iz ravnodušnosti u solidarnost. Samostan i ova crkva sv. Ante svom svojom harmonijom svjedoče da su tvorci ovih djela bili ljudi vjere, ljudi zajedništva, ljudi velikodušnosti i stvaranja. Smijemo li mi danas biti drugačiji? I kad samo progovorimo riječ „danas“, nužno zadrhtimo. Zadrhtimo iz dva razloga. Prvi je razlog onaj koji nas prepadne zbog sličnosti našega vremena s onim trenutcima u vrijeme Isusovog umiranja na Križu: narod, njegovi glavari, vojnici i razbojnici rugaju se Kristu. Naš kontinent Europe, koji je sav svoj autentični sjaj primio od Kristova svjetla, danas je u mnogočemu zapao u ruganje. U svome Ustavu nikako ne želi niti spomenuti Boga. Ruga se životu i – licemjerno – misleći da služi slobodi, proglašava zakone ubijanja, od abortusa do eutanazije. Zaboravio je da je zemlja Gospodnja i sve što je na njoj, pa u tobožnjoj odgovornosti za budućnost postavlja oko sebe zidove i bodljikavu žicu. Dok je Europa disala evanđeoskim blaženstvima, slala je na sve strane misionare, donoseći tako narodima i kontinentima svjetlost Evanđelja. Kada je u naše vrijeme Europa prestala biti misionarkom, k njoj dolaze premnogi narodi i zahtijevaju od nje ono bogatstvo kojim se ona sama obogatila snagom Evanđelja. Danas je na to zaboravila!

Gdje presuši rijeka misionarskoga djelovanja – braćo franjevci, molim Vas da ne presuši Vaša rijeka misionarstva – tamo nužno nastaje suša misli, kulture, milosti i života… Nastaje „prazan prostor“ – meta premnogih želja. Gledajući, dakle, predraga braćo i sestre, sve to,  otkrivamo u Kristu – Kralju, jedini izlaz iz slijepe ulice tame. Zahvaljujmo, dakle, srcem, duhom, dušom i tijelom Ocu svake svjetlosti, koji nam je poslao Sunce Pravde, Krista Gospodina, Kralja svake istine, ljubavi, mira i nade.

I gledajte drugi razlog našeg svetog uznemirenja: dok mi ljudi Njega ponižavamo, On nam danas – i u ovoj sv. misi – otvara Nebo. Otvarajući Nebo, otvara nam sve, baš sve. Svjetlost i nadu, život i radost, sreću i vječnost. Kao što su naši slavni preci otvorili ovaj samostan i ovu predivnu crkvu, otvorimo i mi danas naša srca, naše obitelji, našu Crkvu i naše društvo – Bogu, Ocu svjetlosti! Otvorimo danas svoj razum Vječnom Logosu – Riječi istine, da bismo mogli samostalno razmišljati, tražiti i zaključivati – a ne da to umjesto nas čine drugi. Otvorimo danas svoju volju poslušnosti Bogu, da bismo mogli biti slobodna djeca Božja te tako stvaraoci i pjevači ljepote i harmonije.

Otvorimo danas svoje srce čuđenju Božjoj svetosti, da ne bismo više bili cinici i izrugivači drugih, da ne bismo nikad više nikoga ponižavali, nego svima stavljali na glavu vijenac Božje Slave i Vijenac Božjeg sinovstva i kćerinstva. Otvorimo, dakle, danas čitavo svoje biće Nebu, to jest Božanskom životu, da u nama ne bi više vladala smrt, ni tama sebičnosti, ravnodušnosti, ruganja i grijeha, nego svjetlost vjere, života i milosti. Neka stvarno u nama kraljuje Krist Kralj – to jest NEBO. Amen

+  Stanislav Hočevar, nadbiskup

FOLLOW US ON: