Život je dar Božji – Proslava 75 godina života i 20 godina biskupske službe mons. Stanislava Hočevara, nadbiskupa i metropolita beogradskog – FOTO I VIDEO

Beogradska nadbiskupija je u srijedu 11. novembra proslavila dva velika jubileja, 75 godina života i 20 godina biskupske službe svoga pastira mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa i metropolita. Svečano euharistijsko slavlje održano je u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu. Euharistijsko slavlje je predvodio beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar, uz koncelebraciju uzoritog kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa, koji je ujedno bio i propovednik, mons. Ladislava Nemeta, zrenjaninskog biskupa i predsednika Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, mons. Mate Uzinića, biskupa dubrovačkog i imenovanog nadbiskupa koadjutora Riječke nadbiskupije i metropolije, mons. Đure Gašparovića, biskupa srijemskog, mons. Ilije Janjića, biskupa kotorskog u miru, mons. Slavka Večerina, imenovanog biskupa subotičkog, preč. Mirka Štefkovića, generalnog tajnika Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, mons. Aleksandra Kovačevića, generalnog vikara Beogradske nadbiskupije, vlč. Mihaela Sokola, katedralnog župnika i osobnog tajnika nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara te mnogobrojnih svećenika i redovnika. Ljepoti svečanog euharistijskog slavlje uvelike je doprinijeo i Ekumenski muški zbor pjesmom i misom u D-duru Elia Segattinia.

Svečano euharistijsko slavlje svojom su nazočnošću uveličali apostolski nuncij u Republici Srbiji mons. Luciano Suriani, o. Radomir Rakić i o. Nikola Soldatović, predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Jaroslav Javornik, biskup slovačke evangeličke crkve, Sead ef. Nasufović, reis-ul-ulem Rijaset Islamske zajednice Srbije, gospodin Marko Nikolić i gospodin Gavrilo Grban predstavnici iz Uprave za saradnju s crkvama i verskim zajednicama, kao i mnogobrojni ambasadori i predstavnici ambasada u Republici Srbiji.

Na početku euharistijskog slavlja župnik vl. Mihael Sokol izrazio je dobrodošlicu svim prisutnima. Potom je pozdravni govor u ime svećenika Beogradske nadbiskupije održao mons. Aleksandar Kovačević, generalni vikar Beogradske nadbiskupije. Nakon što je pozdravio sve nazočne iscrpno je opisao darove kojima je Bog obdario nadbiskupa, a sve te darove on je utkao u Beogradsku nadbiskupiju kao dobri i milosrdni pastir. Tako je rekao: „Odabravši biskupsko geslo „Služite Gospodu s radošću“ bilo je jasno da želite služiti radosno i veselo.“ Naglasio je kako je zaista njegova služba upravo odsjaj takvog služenja u Beogradskoj nadbiskupiji te da to čini i onda kada nije lako. Osim toga dvije su bitne odrednice koje je spomenuo mons. Aleksandar koje određuju nadbiskupa kao osobu i kao pastira. Tako je rekao da je on ponajprije onaj koji okuplja, a to je ona kristološka crta usvojena iz euharistije koja okuplja ljude. Nadbiskupu je stalo do svakog čovjeka i na taj način je istinski svjedok Isusa Krista. Osim toga nadbiskup je čovjek dijaloga i ekumenizma. Neprestano se zalaže za jedinstvo svih kršćana. Na kraju je u ime svih svećenika Beogradske nadbiskupije poželio dobro zdravlje i puno Božjeg blagoslova.

U vrlo nadahnutoj i snažnoj poruci kardinal Vinko Puljić u propovedi govorio je o životu, životu kao misteriju, tajni i daru od Boga, a na žalost kao da čovjek današnjice nerijetko ostaje zatvoren za život, tražeći izgovore „teška su vremena, nema se, a kad su bila laka vremena…“. U tom svjetlu osvrnuo se na život slavljenika i godine kada je on rođen, na njegove roditelje koji se nisu bojali, nego su rekli „da“ životu. Kardinal je rekao:„Prije 75 ljeta rodio se u Jelendolu, župa Škocijan, kod Novog Mesta jedan dječak i tako je započeo jedan život u ovom svijetu. Nije to bio samo dar roditeljima, nego svaki ljudski život je dar čovječanstvu. Po krštenju je postao dar Cijeloj Crkvi jer je krsnom milošću ušao u otajstvo Mističnog Tijela Kristova“. U tom svjetlu nastavio je nizati vrlo važne godine za nadbiskupa. Spomenu je 1960. godinu, kada se pridružio Don Boscovim salezijancima, zatim 29. lipnja 1973. godinu kada biva zaređen za svećenika, potom 1979. godinu kada postiže magisterij iz teologije. Nadalje, spomenuo je godine odgovornih službi koje je obnašao kao svećenik salezijanac, ovako: „Od 1973. godine bio je nastavnik u malom sjemeništu u Želimlju, a 1979 godine ravnatelj te salazijanske ustanove. Dvije godine je bio zamjenik provincijala u Sloveniji, zatim četiri godine bio je ravnatelj internata za srednjoškolce u Celovcu (Klagenfurt) u Austriji. Godine 1988. izabran je prvi put za salezijanskog provincijala u Sloveniji, ponovo će biti izabran za provincijala  1994-2000. godine.“ Nakon svećeničkih službi spomenuo je vrlo važne događaje slijedećim riječima:“Na svetkovinu navještenja Gospodnjeg 25. ožujka 2000. papa Ivan Pavao II imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu mons. Francu Perku. Zaređen je za biskupa 24. svibnja 2000 g. u crkvi Marije Pomoćnice na Rakovniku u Ljubljani. Godinu dana kasnije 31. ožujka 2001 preuzima vodstvo beogradske nadbiskupije. Već 16. travnja 2001. izabran je za predsjednika konferencije bivše Jugoslavije“.

Nakon toga ponovno se osvrnuo na dar života kazavši: „Nije znao ni on niti itko od njegovih što Bog planira s njim. Preuzima vodstvo ove mjesne Crkve gdje je trebalo mnoge stvari upraviti i staviti na svoje mjesto, a manjak svećenika kao i mali broj vjernika koji žive u teškoj dijaspori. Veliki izazov je život s drugima i drugačijima kao manjina. U tom duhu traži put dijaloga i ekumenizma. Uz svu materijalnu obnovu, važno je uspostaviti stabilnu strukturu pastoralnog djelovanja i naći put suradnje s mjesnim vlastima. Ono bogato iskustvo kao odgojitelj i voditelj salezijanske zajednice bilo mu je silno obogaćenje iz čega se nosio sa svim izazovima. Formiran je u salezijanskoj duhovnosti, koja uvijek zrači radošću i pouzdanjem u Boga kao što je osnivač taj duh ostavio u amanet svojoj redovničkoj zajednici“.  Na kraju propovijedi rekao je da se ne može sve nabrojiti što je učinio kao nadbiskup, ali sve to je u Božjoj ruci upisano. Zato svi trebamo zahvaljivati Bogu za sve darove kojima ga je obdario, a ujedno i njemu za vjerno služenje Crkvi i spasenju duša. Zaključio je slijedećim riječima: „Zato i jesu Jubileji, da čovjek stane pred Božje svjetlo i prepozna Božje djelo u našem životnom hodu“.

Nakon euharistijskog slavlja čestitku je uputio mons. Luciano Suriani, apostolski nuncij u Republici Srbiji. U čestitci je naglasio važnost ovog događaja riječima: „Verujem da mogu da istaknem da naš ponovni susret ovde ima jedno posebno obeležje, a to je da zahvalimo Bogu na Njegovim mnogobrojnim darovima. To je smisao Euharistije koju smo proslavili zajedno, ona je pohvala i zahvala. Da, proslavljamo sa nadbiskupom Stanislavom dar života, krštenja, dar sveštenstva i biskupstva“.

Potom je spomenuo dva važna događaja kojih se danas spominjemo, a to je ponajprije spomendan sv. Martina iz Tura, sveca koji je život proveo služeći Kristu i Crkvi, prije svega promovirajući  zajedništvo i braneći jedinstvo, a drugi je 25-ta godišnjica od kako je objavljena enciklika Ut unum sint, sv. Ivana Pavla II, baš o ekumenskom zalaganju i hodu k jedinstvu. Nakon toga rekao je slijedeće: „Od kako sam upoznao mons. Hočevara, ovih godina u Srbiji, mislim da mogu da kažem, da se on zalagao i da nastavlja da radi na zajedništvu i jedinstvu unutar Crkve, kao i na dijalogu sa Pravoslavnima i ostalim verskim zajednicama. Biskup poseduje harizmu jedinstva koja mu omogućuje da usaglašava različite senzibilitete i potrebe onih koji sačinjavaju porodicu biskupije, pojedinaca ili zajednica, a na izgradnju mističnog Tela Hristovog, koje je Crkva“.

Nuncij je završio govor priopćenjem kako biskupi nakon što napune 75 godina života ponude Svetom Ocu odreknuće od službe, što je učinio i nadbiskup Stanislav Hočevar. Ipak, želja Svetoga Oca je da nadbiskup nastavi s biskupskom službom još dvije godine, stoga je izrekao molbu ovako: „Zato u ime Svetog Oca, svih prisutnih i u moje lično ime vam čestitam i želim da nastavite da budete brižni Pastir i čuvar ovog dela Božjeg naroda, koji je poveren vašem staranju. Siguran sam da vam neće nedostajati Njegove podrške a Presveta Marija, Kraljica Apostola će vam biti saputnica“.

Čestitku je uputio i mons. Ladislav Nemet, zrenjaninski biskup i predsednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Opisao je susret s nadbiskupom još davne 2002. godine u Austriji kada ga je upoznao, a tada je bila jedna konferencija o ekumenizmu na kojoj je nadbiskup objašnjavao riječ „katoličnosti“ te da biti katolik podrazumijeva da svaki čovjek, svaka institucija treba biti otvorena za čitavu ljudsku obitelj, svim ljudima i kulturama, kako vlastitoj tako i tuđoj. Nastavio je ovim riječima: „Dvadeset godina biskupske službe nadbiskupa Hočevara mogli bismo da slavimo i hvalimo, ali mislim da je svakako najvažnije iskreno prihvatiti činjenicu da je on čovek ekumenskog dijaloga, u dobru i zlu, uvek spreman da svoju ruku prijateljstva i bratstva pruži drugima, a naročito članovima sestrinske Pravoslavne Crkve“. Na kraju u svoje i me i u ime svih članova Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda u povodu 75-og rođendana poželio dobro zdravlje i Božji blagoslov.

U ime vjernika čestitke je uputio i dr Miloje Veljić, direktor Caritasa Beogradske nadbiskupije. Istakao je jednu bitnu osobinu nadbiskupa, a ta je da nadahnjuje ljude da budu bolji. Također je istakao nadbiskupovu brigu za Caritas i za siromašne ljude bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju, a to je zato što istinski shvaća da je Caritas sinonim za djelotvornu ljubav Crkve. Miloje je istaknuo:“ Zahvaljujući nadbiskupu i njegovoj brigi oko Caritasa on je prepoznatljiv kao organizacija u ovome gradu i društvu, ne samo po projektima sa migrantima, i mnoštvu drugih, nego mnogo više po odnosu i pristupu svakom pojedincu kojemu treba da se pomogne“. Na kraju je zahvalio za sve što čini kao pastir i poželio dobro zdravlje i obilje Božjeg blagoslova.

Na kraju je i nadbiskup mons. Stanislav Hočevar izrekao riječi zahvale. U zahvali je spomenuo svog župnika Mirka Žerjava, salezijanca preko kojega je Bog djelovao da se ostvari njegovo svećeničko zvanje. Tu tajnu sažimlje ovako: „Tako je među nama nastao neraskidivi Savez i bez toga bi se Saveza moje biće pretvorilo u prah. Kod Don Boska najviše se divim upravo njegovoj ljubavi prema Crkvi“. Naravno, istaknuo je kako je nemoguće zahvaliti svima, posebno onima koji nisu tu, a željeli su biti, ali su spriječeni zbog pandemije, kao i onima koji su utkali svoj život u njegov život, ali više ih nema među nama. Dok je izricao riječi zahvale misli mu lete u djetinjstvo u lijepu rodnu grudu pa kaže ovako: „Naime, moje misli nezadrživo lete daleko natrag u najranije djetinstvo, tamo na maleno ali predivno dolenjsko brdašce, Stopno, gdje u živopisnom svetištu kraljuje Presveta Bogorodica. Tamo smo boravili čitavu noć na Veliku Gospu. Tamo, kod Bogorodice, sve je i započelo, a tu u Bogorodičinoj katedrali u Beogradu ‒ sve je postalo kristalno jasno. Posve je naime jasno da su sve ove godine ‒ samo karike u nizu, u zlatnom lančiću neopisive Božje ljubavi“. Nadalje je nadbiskup zavalio Bogu, Bogorodici, Crkvi, Nebu i zemlji te riječima na materinskom jeziku izrekao hvalu sojoj obitelji ovako:“ Oče Jože, vem da si izkrvavel za mene, ko sem jaz šele nastajal… Tvoja me je žrtva približala k žrtveniku. O globočina modrosti…! Draga mati, bratje in sestre – vi ste zame en sam dih zastonjskosti!“ Nakon toga nadbiskup je izrekao zahvale i salezijanskoj karizmi koja ga je približila oltaru, kao i sv. Ivanu Pavlu II koji ga je postavio u stvarnost pastorala ovoga grada. Na poseban način je zahvalio nunciju na njegovoj prisutnosti, kao i kardinalu na dolasku i propovijedi. Nadalje, zahvalio je svoj braći u episkopatu sa željom da budu još jače povezani i   “evanđeoskom soli uvijek začinjeni“. Zahvalio je svećenicima Beogradske nadbiskupije na strpljivosti i velikodušnosti s porukom da se raduju što za Zaručnika mogu biti siromašni i uvijek razapeti na križ tolikih potreba i izazova. Također je zahvali i svim drugim prisutnim svećenicima, redovnicima, redovnicama, Bogu posvećenim osobama. Također je uputio zahvalu i patrijarhu Srpske pravoslavne crkve s kojim je redovita suradnja, naglasivši kako je osobno želio doći danas, ali na žalost nije mogao. Osim ove povezanosti također je išla zahvala za dijalog i braći iz ostalih reformiranih crkava, kao i braći iz židovske i islamske zajednice. Na kraju je nadbiskup spomenuo koincidenciju današnjeg slavlja s Danom primirja, koja je potvrdila njegov temeljni životni vapaj za mirom, pomirenjem, jedinstvom. Tako je potaknuo i sve predstavnike civilnih vlasti i drugih zajednica da čeznu za mirom i međusobnom sinergijom. Neizostavna je bila zahvala i svim vjernicima Beogradske nadbiskupije, koji ga pomažu i prate svojim molitvama, kao i svim medijima koji su popratili ovaj događaj.

Martin Borojević