“Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti “

Razmišljanje uz misna čitanja 1. nedjelje došašća

Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti (Mk 13, 33-37).

Vrijeme došašća je vrijeme iščekivanja; pripremamo se za Gospodinov povratak. Vratit će nam se na svetkovinu Božića, moramo biti spremni prihvatiti ga. Sva tri čitanja jučerašnje liturgije govore nam o tom iščekivanju. U prvom čitanju prorok Izaija izražava goruću želju za Gospodinovim dolaskom: „Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda“. U drugom nas čitanju sveti Pavao potiče da čekamo „očitovanje Gospodina našega Isusa Krista“. Isus nas u evanđelju poziva na budnost, kako bismo bili spremni prihvatiti ga u trenutku njegova povratka.

Pozvani smo bdjeti. Isus nam u evanđelju kaže: „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro“. Stoga moramo biti spremni. Ne možemo biti kršćani koji drijemaju, nego moramo biti budni, bdjeti i sa živom željom čekati Gospodinov dolazak.

Nažalost često drijemamo. Umjesto da bude gorući, naš je duhovni život slab. Ne iščekujemo Gospodina, nismo spremni prihvatiti njegovu volju, njegove želje; ne odgovaramo na ono što od nas traži. Prema tome, moramo se probuditi, kako bismo „s dobrim djelima išli ususret Gospodinu koji dolazi“, kao što se kaže u zbornoj molitvi sutrašnje liturgije.

Prvo čitanje snažno izražava želju za Gospodinovim povratkom. Prorok nam Izaija objavljuje da se narod nalazi u žalosnoj situaciji. Čini mu se da ga je Bog napustio i ostavio ga da luta daleko od njegovih putova.

Zbog sjećanja na Gospodinova očitovanja u prošlosti, želja se za Gospodinovim povratkom povećala: „Pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvjeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega“. Gospodin je moćan i dobar, i mi čekamo očitovanje njegove moći i dobrote.

Ta želja u vjernicima izaziva žalost zbog njihovih nevjernosti. Ako uistinu želimo susret s Gospodinom, svijest o našim grijesima postaje vrlo živa u nama i u našem srcu izaziva kajanje. Izaija ističe: „Razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo“.

Uvijek se nalazimo u toj situaciji nevjernosti Gospodinovu pozivu; On nam pokazuje dobar put, put vjere i ljubavi, no mi svoju sreću tražimo drugdje. Stoga, kao što kaže prorok, „svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose“.

No unatoč trpljenju koje grijeh izaziva, i dalje možemo imati povjerenja, jer Gospodin je naš otac. Prorok Izaija dva puta ističe tu ideju, na početku i na kraju odlomka: „Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek“; „Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih“. Bog je oduvijek naš otkupitelj. Zato grijesi ne mogu biti prava prepreka našem susretu s njim. Čim se od grijeha okrenemo, Gospodin nam pomaže i s pouzdanjem možemo ići dalje.

Kao što nas Izaija podsjeća, da bismo iščekivali Gospodina potrebna je molitva: „Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe“. Ako Gospodinovo ime ne prizivamo, njegov dolazak ne pripremamo, Gospodin nam ne može udijeliti milost pripreme koja je jako važna za naš susret s njim.

U drugom čitanju sveti Pavao se suočava s pozitivnijom situacijom kršćana u Korintu koja pobuđuje neprestano davanje milosti. Stoga kaže: „Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju“. Situacija kršćana je situacija obilja milosti.

Apostol Pavao raduje se konstatirajući da je propovijedanje evanđelja u Korintu urodilo obilnim plodovima: „Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru“. To obilje milosti još snažnije rađa iščekivanje konačnog očitovanja Gospodina našega Isusa Krista. Dakle, moramo se zauzeti i biti besprijekorni, kako bismo išli u susret Gospodinu koji dolazi.

Ipak ta obaveza koja se od nas traži, ne smije nas preplašiti, jer Gospodin će nam dati milost da je izvršimo. Sveti Pavao napominje: „On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista“. Bog je vjeran; pozvao nas je i neće dopustiti da nam išta nedostaje, kako bismo mogli odgovoriti na svoj kršćanski poziv, te postati „sveti i bezgrešni u ljubavi“. Stoga s velikim povjerenjem možemo ići u susret Gospodinu koji dolazi.

Božja riječ koju ćemo sutra slušati mora u nama izazvati potrebno ponašanje kako bismo dobro prihvatili Gospodina koji dolazi, kako bismo ga susreli, i kako bi taj odlučujući susret preobrazio cijeli naš život.

(vn/kmc)