Blagovest 11/2024
»Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada« (Iv 11, 25‒26)
Navedeni citat iz Evanđelja po Ivanu Isus je izgovorio prije oživljavanja Lazara, a nama će poslužiti da pokušamo razmišljati o onostranoj stvarnosti u svjetlu svetosti i vjere. Crkva u novembru pred vjernike stavlja svece kao uzore za život u vjeri i kroz liturgijske tekstove potiče vjernike da promišljanju o »posljednjim stvarima«.
Promišljati o metafizičkim i onostranim stvarnostima koje nadilaze čovjekovo iskustvo nije nimalo lako, ali sama pomisao da je to moguće već je veliki uspjeh i zadovoljstvo za svakoga tko se izdigne iznad ovozemaljske zbilje. Tako ćemo od agnostika nerijetko čuti da ne vjeruju u Boga i vječni život jer ga ne mogu spoznati. Da, Bog jest transcendentan u odnosu na stvorenu stvarnost, On je nadilazi i čovjek Ga ne može spoznati, obuhvatiti kao materijalne stvari, kao što, naprimjer, spoznajemo olovku kad je uzmemo u ruku, ali On je istovremeno i imanentan, to jest prisutan u svijetu i potpuno se razotkrio u osobi Isusa Krista. Stoga nam Kraljevstvo Božje i vječni život nisu daleki, jer Isus ih nam je potpuno približio. Vidimo da spoznaja Boga jest prihvaćanje Isusa koje pretpostavlja mogućnost spoznaje vječnog, onostranog i neuništivog života. U Starom zavjetu spoznati uvijek znači i voljeti drugoga. Dakle, nije dovoljno samo spoznati i prihvatiti Isusa, nego Ga treba i slijediti, vjerovati u Njega, povjeriti Mu svoj život, »biti s Njim u timu«. Ako čovjek prihvati takav način vlastitog bivstvovanja participiranjem u Isusovom životu, tada i on stječe neprolazni, onostrani i vječni život. Tada već u sadašnjosti spoznaje vječnost i već sada živi posve konkretan, nov način postojanja. Kraljevstvo Božje i vječni život nisu nam, dakle, obećani za neku daleku budućnost, njih živimo već sada, a besmrtnost ima takoreći određeno mjesto i to je Isusovo postojanje.
DA! Materija se prelomila u jednu novu vrstu stvarnosti, jer čovjek Isus sa svojim tijelom posve i potpuno pripada sferi onog božanskog i vječnog. I tek u Uskrslome čovjek, koji je otpočetka stvoren za besmrtnost, nalazi »prostor«, »tjelesnost« za bivstvovanje s Bogom i cijelim pomirenim čovječanstvom u »punini neuništivog života«. Zahvaljujući takvoj vrsti spoznaje onostrane stvarnosti, čovjek se lišava svakog straha i percepcije smrti kao prestanka života, odlaska u ništavilo, jer zna da život nikada ne prestaje…
Vaš urednik
