Božić u doba korone

Razmišljanje

Epidemija izazvana koronavirusom ne jenjava. Naprotiv, izgleda da je našu regiju i čitav svijet zapljusnuo treći val. Na snazi su ponovno oštre mjere zaštite od zaraznih bolesti. Već smo navikli na sintagme tipa fizička distanca, nošenje maski, neizvjesna situacija. Epidemiološka struka sa iz petnih žila trudi uvjeriti građane: dok ne proradi nova vakcina, jedina učinkovita zaštita od bolesti je prevencija ‒ izbjegavanje ili reduciranje kontakata, držanje distance i nošenje maski, nema nam drugoga lijeka. Epidemija ne pogađa samo oblast zdravstva. U sferi ekonomije prijeti opasnost gašenja nekih grana gospodarstva, uslijed čega nastupa gubitak posla, otpuštanje, nezaposlenost… Ono što najviše tišti gospodarstvenike je neizvjesnost, nemogućnost planiranja na duže staze, jer i dalje vlada neznanje oko ishoda pandemije.

U takvome tmurnom ozračju slavit ćemo ove godine božićne blagdane. Upravo ponizno i skromno slavlje Božića može nas poučiti da svi ovi fenomeni pandemijske situacije ‒ distanca, maske i neizvejesnost ‒ pripadaju redu provizornih, tranzitornih stvarnosti i kao takve neće imati glavnu ni posljednju riječ. Bog koji je u osobi Isusa iz Nazareta ušao u naš ljudski svijet služi se drugačijom logikom, prati strategiju suprotnu mjerama distance, skrivanja lica maskama i prema svojoj definiciji ponaša se na predvidljivi način. Bog bira put zajedništva, uživa u kontaktu, ne može pristati na izolaciju. Bog otkriva svoje lice u Isusu Kristu, skida maske pozivajući braću svoga Sina da u Njega upremo pogled srca i razuma. Bog poslije događaja Isusa Krista djeluje posve predvidljivo jer je čvrst u odlukama i namjerama da ostane vjeran i dosljedan u svojoj očinskoj ljubavi s kojom nam pristupa kao svojoj voljenoj djeci.

Da, Božić nam skreće pozornost na prvenstvo zajedništva i blizine nad distancom, na očinsko lice Boga kome Isus Krist skida masku čineći Ga prepoznatljivim, i na Božju predvidivost u Njegovom planu spasenja.

 

Zajedništvo važnije od distance

Prototip svake blizine i kontakta je unutrašnji život Presvetog Trojstva, dijalog Oca sa Sinom, Sina s Ocem u Duhu Svetome i njihovo djelovanje u povijesti. Sebedarje Oca konstituira Sina kao plod očinske ljubavi, kao darovanu, primljenu egzistenciju. Zajedništvo u ambijentu Presvetog Trojstva iz perspektive Oca odvija se kao izlazak iz sebe prema drugome, kao sebedarje, kao trajna i svjesna okrenutost prema drugome, Sinu, i zalaganje za Njega. Iz perspektive Sina, blizina, kontakt, zajedništvo prati pravac primanja darovane ljubavi, zahvaljivanja za dar i poniznog pozivanja na Očevu ljubav kao na izvor i garanciju opstanka. Takav tip komunikacije Oca sa Sinom i Sina s Ocem stvara čvrsto i neraskidivo zajedništvo, sklapa savez i oblikuje posebnu povezanost koju nazivamo Duhom Svetim. Izvorno, prvobitno, autentično zajedništvo je očinsko-sinovski odnos unutar Presvetog Trojstva i sastoji se od ljubavi koja se daruje ( Otac), od ljubavi koja prima (Sin) i zajedništva koje ljubav stvara i oblikuje (Duh Sveti). Očeva ljubav prema Sinu prelijeva se i ide do konkretnosti, drugosti čovjeka zacrtanog u koordinatama prostora i vremena, Isusa iz Nazareta. Sin Božji je radi nas i našega spasenja postao čovjekom i rodio se od Marije Djevice.. Utjelovljenje, rođenje i ovozemaljski život Isusa Krista vrhunac su ostvarenja Boga kao Oca, Njegove očinske ljubavi koja omogućuje, podupire, prati čovjeka i prihvaća Ga kao voljeno biće. Isus se u svome ljudskom postojanju, kao na svoju polaznu egzistencialnu točku, poziva na sebedarje Oca Sinu i predanje Sina Ocu unutar dijaloga u Presvetom Trojstvu. U iskustvu biti voljen, biti predmetom Božje očinske ljubavi kao Sin Isus, slobodno i svjesno bira blizinu ljubavi prema braći i sestrama kao svoj vlastiti životni stil, opredjeljuje se za zajedništvo kao za svoj način ostvarenja. U tom smislu onaj tko je svjestan ljubavi Boga Oca ‒ postaje brat koji se zalaže za druge, onaj tko pažljivo osluškuje Očevu ispovijest ljubavi i sam postaje radosna vijest tužnima, onaj tko je zagrljen ljubavlju Oca i sam postaje ruka koja diže klonule, iscjeljuje i podupire slabe. Slučaj Isusa Krista, Božjega Sina koji je postao našim bratom, jasno i nedvosmisleno afirmira prvobitnost zajedništva i primat kontakta nad izolacijom. Trenutačno stanje strogih epidemiloških mjera, koje nas radi zaštite zdravlja odvajaju jedne od drugih, ne može nikako osporiti ili zamagliti drevnu Božju namjeru da je On Bog s nama, usred nas i za nas ‒ Emanuel.

 

Skidanje maske, Božja transparentnost

Spasonosno djelovanje Boga u povijesti ima karakter Objave, Bog otkriva svoje lice i pokazuje kakav je. Događaj Isusa Krista kao vrhunac Božje Objave jest skidanje maske s Božjega lica. Čovjek može pogledom vjere ugledati konture Božjega lica ‒ primjetiće da se radi o licu Oca kao čistoga sebedarja s rukama koje podupiru, s nogama koje koračaju ususret; vidjet će lice Sina koji je savršeno primanje kao plod očinske ljubavi u duhu zahvalne poniznosti; veza Oca i Sina prikazana je kao Duh Sveti. Do ove Božje transparentnosti, dakle, do lica bez maske, dolazi se samo po Isusu Kristu. Sebedarje Oca Sinu i zahvalnost Sina Ocu, o čemu je bilo riječi u prethodnom odlomku, nastavlja se na ljudski način u osobi Isusa iz Nazareta. Isusovo ljudsko postojanje kao da je preslikavanje zajedništva Oca i Sina u Presvetom Trojstvu ‒ u boje čovjeka na platnu ljudskoga svijeta; ovozemljski Isusov život je prijevod dijaloga Oca sa Sinom, Sina s Ocem u ljudski jezik. O tome svjedoče Isusova molitva u kojoj izgovara iskustvo »Abba, Oče«, Njegovo siromaštvo i askeza, Njegov duh poslušnosti Bogu Ocu, etos povjerenja i pouzdanja u Božju ljubav i na kraju Njegova smrt i slavno uskrsnuće. Sve ove stavke Isusovog života govore o tome da iza Njegove ljudske avanture stoji Božje lice koje nam se otkriva kao Otac, Sin i Duh Sveti. Duboka svijest Božje očinske ljubavi i Njegova ukorijenjenost u ono Ti Boga Oca čini Isusa korporativnom ličnosti, što znači da nadilazi singularnost vlastite egzistencije i svoje ja otvara onom širokom mi braće i sestara, postavši novim Adamom koji svima posreduje novi život Božje djece. Kao pažljivi i poučljivi primatelj, postaje savršein Objavitelj, komunikator. Isus dijeli, priopćuje svoje iskustvo sina drugima, želi da se s Njime i po Njemu i mi ugledamo u milosno lice Boga Oca, da postanemo slušatelji i primatelji očeve poruke ljubavi, da s Njime i po Njemu vjerujemo u ljubav Boga Oca koja nam prethodi, saginje se prema nama još prije nego što smo napravili prve korake, da vjerujemo Bogu koji nas hoće za sinove i kćeri.

 

Izvjesnost i predvidljivost na Božji način

Sociolozi, ekonomski i politički analitičari slažu se u kvalifikaciji pojave pandemije kao, metaforički rečeno, fenomena crnog labuda ‒ radi se o neočekivanom, nepredvidljivom događaju koji snažno utječe na život društva. Termin koji se ponavlja u njihovim analizama je neizvjesnost, nemogućnost planiranja razvoja događaja. Jedina sigurnost jest da ništa nije sigurno, sve je uvjetovano pronalaskom i primjenom vakcine. U ovome vremenu neizvjesnosti kad neki neočekivani događaj preokrene život pojedinca i društva, slavlje Božića može djelovati ljekovito na dušu jer upućuje na neprolazne konstante na koje je moguće računati i u ozračju opće neizvjesnosti. Izvjesnost i sigurnost o kojima priča Božić temelje se na vjernosti Savezu koji je Bog u Isusu Kristu sklopio s našim svijetom. U prethodnom dijelu bilo je objašnjeno da se Bog u Isusu Kristu otkrio, objavio kao Otac koji nas prihvaća kao svoju voljenu djecu. Očinstvo Božje i naše sinovstvo po jedinome Sinu stvar je Božjega identiteta, ulazi u Njegovu definiciju. Biti Otac i Sin jest način Božjeg samoostvarenja, način na koji Bog postoji i djeluje u odnosu na svijet, a ne neki tranzitorni, provizorni hir kratkoga daha. Duh Sveti u Presvetom Trojstvu i u zemaljskom životu Isusa iz Nazareta (Njegovo začeće, pomazanje) garancija je trajnosti, neprolaznosti opredjeljenja Boga kao Oca i Sina i djela pomirenja s Bogom i pristupa Božjoj milosti. Bog je postojan, ustrajan te, dakle, sasvim predvidiv u svojoj namjeri i odluci da je Otac koji se u svome jedinom Sinu obraća svakom čovjeku. Tu Božju dosljednost, postojanost i predvidivost u postojanju kao Otac i Sin garantiran Duhom Svetim, mi ljudi iskušavamo i doživljavamo kao vjernu ljubav koja ne može iznevjeriti, otkazati, zakazati ili se povući. I tako Očeva Riječ Sin, koja je preuzela ljudske riječi, upućuje nas na Boga koji je stijena ‒ ne treba se bojati da će se pomjeriti; na Boga na čiji se razum može računati bez straha da ćemo ostati nepoznati, na Boga čijem se pamćenju možemo prepustiti bez straha da ćemo završiti zaboravljeni, na Boga u čije se ruke možemo predati bez straha da ćemo biti odbačeni…

Što bliži kontakt, bez maske, izvjesno i predvidivo ‒ to je božićna priča o Bogu koji nam po svome Sinu želi biti Otac.

vlč. Andrej Đuriček

(Izvor: Blagovest 12/20, str. 6)