HomeduhovnostDeveti dan Božićne devetnice 24. decembar

Deveti dan Božićne devetnice 24. decembar

Lk 1, 67 – 79

U adventskom i božićnom vremenu pevaju se po našim crkvama pesme koje smatramo zajedničkom baštinom prihvaćajući ih kao plodove kolektivnog genija. Iznenađenje nastupa kad otkrivamo da iza nekih poznatih pučkih pesama stoji konkretan pojedinac, autor sa imenom i  prezimenom.

U Evanđelju po Luki u poglavljima posvećenim Isusovom detinstvu nalazimo četiri hvalospeva – Magnifikcat, Benedictus, Nunc dimitis i Gloria. Svi ovi hvalospevi postali su važni elementi liturgije – evharistijskog slavlja i molitve časoslova.

Na zadnji dan božićne devetnice uzimamo u liturgijii tekst hvalospeva Zaharije. Pripisuje se, dakle, konkretnoj istorijskoj ličnosti – sveštenik, Elizabetin suprug i Ivanov otac. Ali on ne nastupa kao izolovani pojedinac. Analizirajući leksiku, strukturu, stilizaciju i sam tematski karakter biblijskog teksta odmah se primeti da je molitelj Zaharija duboko ukorenjen u molitvenim tradicijama preuzetim od psalmista – u starozavetnim hvalospevima u kojima se zahvaljuje Bogu, veličaju njegova dela u istoriji i kojima se izražava nada u daljnu Božiju asistenciju i pratnju. Uticaji ne dolaze samo iz nasleđa starozavetne prošlosti. Biblijska nauka zauzima stav da hvalospev nije isključivo lično delo Zaharije u tom smislu da od reči do reči prenosi njegovu molitvu. U autorstvu igra ulogu i prva judeo – hrišćanska zajednica u Jeruzalemu koja je u svom sećanju i naveštaju pohranjivala ovaj događaj i tako ga tumačila, dopunjavala i sagledavala u svetlu vere u Uskrsloga Gospoda koji deluje u Crkvi.  Dakle, u Zaharijinom hvalospevu čujemo pobožnost starozavetnih molitelja i možemo na njemu opipati i puls vere prvih crkvenih zajednica sastavljenih od obraćenih Jevreja kao potomaka poniznih siromaha  (anawim) koji se nadaju Božijoj spasonosnoj ljubavi dobro znajući da svoje slabašno ja moraju nasloniti na Božije Ti ako žele opstati i napredovati. Ova Božija ljubav čini velika dela usred svoga naroda u osobi Isusa Krista sklopivši tako po njemu s njima večni savez.

U našim crkvenim zajednicama se događa proces sličan ovom crkvenom preuzimanju Zaharijine molitve – individualno se pretače u zajedničko i zajedničko utiče na individualno i oblikuje ga. Na kraju Ja i Ti preobražavaju se u crkveno Mi koje bdije nad pojedincom čuvajući ga. Pojedinac ne gubi u kolektivu svoju originalnost, naprotiv, potaknut i ohrabren zajednicom izražava  inovativnost i  kreativnost svojih iskustava u duhu i sa namerom diakonije (službe) prema onom zajedničkom Mi kome pripada. Njegovo “sopstveno”, “originalno” prihvaćeno je i asimilovano zajednicom postavši tako zajednička baština prenošena iz generacije u generaciju odavajući utisak da se radi o rezultatima kolektivnog genija.  Mi zajednice prihvaćajući, asimilijući i aplikujući ono posebno, primljeno od Ja zauzvrat produbljuje, proširuje iskustva vere pojedinca, obogaćuje i dopunjuje ih već samim načinom kako se nosi sa tim što prima, kakvo mesto mu daje, u kom svetlu ga sagledava i tumači.

U sinodalnom procesu pozvani smo prepoznati i vrednovati različite harizme, službe, poslanja i duhovnosti koje se nalaze u našim zajednicama. Mislim da treba skrenuti pažnju i na stvarnost pučkih pobožnosti – u njima pulsira dinamika prožimanja individualnog i kolektivnog, pretakanja izoliranih Ja pojedinca u snažno Mi zajednice, dinamika sinergije u kojoj nije Ja na uštrb Mi ni Mi na uštrb Ja, dinamika sklada originalnog i zajedničkog koja vodi do kolektivnog genija. Evo, nekoliko nadahnuća od pape Franje u vezi toga: “U pučkoj pobožnosti možemo vidjeti kako se primljena vjera ucijepila i nastavlja prenositi. U Dokumentu iz Aparecide opisuju se bogatstva koja Duh Sveti bogato izlijeva u pučku pobožnost svojom besplatnom inicijativom. Na tome ljubljenom kontinentu gdje mnogi kršćani izražavaju svoju vjeru pučkom pobožnošću, biskupi je nazivaju također pučkom duhovnošću ili pučkom mistikom. Riječ je o pravoj duhovnosti ucijepljenoj u kulturu jednostavnih ljudi. Ona nije bez sadržaja; ona radije taj sadržaj otkriva i izražava više na simboličan nego na razumski način, i u činu vjere veći naglasak je stavljen credere in Deum nego na credere Deum. To je legitiman način življenja vjere, način na koji se osobe osjećaju dijelom Crkve i način da budu misionari”. (Evangelli gaudium, enciklika pape Franje).

Vlč. Andrej Đuriček

KMC         

FOLLOW US ON: