Drugi dan Božićne devetnice 17. decembar
Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma……
(Mt 1, 1 – 17)
Rodoslovlje Isusa Krista
Obično ovaj dio Evanđelja zadaje glavobolju propovijednicima. Kako ga tumačiti, kako o njemu propovijedati, kakve pouke izvući? Na prvi pogled se pred nama nalazi lista različitih likova koji su prethodili Isusu Kristu. Dosadno kao statistike i popisi. Ipak, protestantski teolog i reformator Ulrich Zwingli je smatrao ovaj tekst najvažnijim u Svetom Pismu, općenito u protestanskoj teologiji je vrlo cijenjen i popularan kao predmet razmatranja i propovijedanja. Glavni razlog tome je da se upravo u Isusovom rodoslovlju očituje snaga i prvenstvo Božje milosti u povijesti spasenja, milosti neovisne od ljudskih odluka i izbora ili zasluga – Bog zna upotrijebiti i slabe ljude da ostvari svoj naum spasenja.
Da, u tekstu rodoslovlja navedeni su likovi koji često predstavljaju kombinaciju poroka i vrlina, među kraljevima nalazimo i ubojice, idolopoklonike, vlasnike harema. Na popisu predaka susrećemo i prostitutke Tamaru i Rahab. Ovakva perspektiva pogleda na Isusovu prošlost samo pocrtava bitnu logiku Božjeg djelovanja – Bog ulazi u sasvim konkretan prostor i vrijeme čovjeka, tamo i tad spasonosno djeluje obraćajući se pojedincima koji su obilježeni vrlinama i manama. Bog uzima ozbiljno ovaj ljudski svijet, prihvaća ga strpljivom ljubavlju da bi ga poslije spasonosnom ljubavlju preobražavao. On ne stvara za svoga Sina neki idealan virtualan ambijent čistih i neporočnih koji bi bili adekvatni njegovoj svetosti. Naprotiv, grešni, slabi, prosječni su karike lanca Njegova rodoslovlja. Sam Isus će često biti viđen upravo među ovakvom osporavanom vrstom ljudi – prijateljevanje s carinicima i bludnicama predstavlja važan dio njegovog javnog djelovanja i završit će na kraju kao jedna od točki optužbe. Isus svoj kontakt s grešnima opravdava koristeći analogiju liječnika koji liječi bolesne. Na takav način utjelovljuje logiku Božjeg djelovanja – ići u susret, nježno i suosjećajno se približiti onima koji su pali i podići njih.
Dinamika tenzije grešnih i svetih pulsira i u zajednici Isusovih učenika, u Crkvi. Francuski teolog Alfred Loisy govorio je: “Isus je naviještao Božje Kraljevstvo i došla je Crkva. Da, mnogo puta nisu članovi Crkve na visini zadatka Isusovih sljedbenika, to prouzrokuje sablazan u društvu, razočarenje institucijom i daje razlog za oštre kritike.
Sveštenik je duboko svijestan da se Crkva sastoji od svetih i grešnika i kao takva izraženo rečnikom crkvenih otaca nastupa kao neporočna bludnica. U vremenu sinodalnog procesa koji naglašava važnost zajedništva i suodgovornosti u našim crkvenim zajednicama pozvani smo napustiti čisto sociološke ili marketinške poglede na crkvenu stvarnost u kojima se na prvo mjesto stavljaju efikasnost, produktivnost, uspješnost i nadasve dobar imidž. Ovakve perspektive u susretu sa stvarnošću vode do razočaranja, apatije, do licemernog kritiziranja ili paralizirajućeg lamentiranja. Sveštenik prema sebi i drugima zauzima stav Isusa Krista, dobrog Pastira i terapeuta, stav strpljivosti, razumevanja, saosjećanja, pastirskog i bratskog zauzimanja da sam i braća oko njega napreduju u svetosti, stav Sluge Gospodnjeg koji ne dokrajći napuknutu trsku niti ugasi tinjajući stijen, imajući pred očima srca Božji pristup ljudskom svijetu – pružiti ruku spasonosne ljubavi palima, otvoriti oči slijepima, uši gluvima i sužnjevima navijestiti radosnu vijest oslobođenja. Blogo onome koji se na tome ne sablazni.
Vlč. Andrej Đuriček
KMC
