Duh istine upućivat će vas u svu istinu

Razmišljanje o svetkovini Duhova

Svetkovina je Duhova svečani završetak otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Cijelo je to otajstvo usmjereno prema daru Duha Svetoga. Isus je trpio, ali je pobijedio smrt i uskrsnuo. To se dogodilo kako bi nam mogao dati Duha Svetoga koji nas stavlja u intimni odnos sa životom Presvetoga Trojstva.

Svetkovina Duhova ima nekoliko dimenzija koje uočavamo u čitanjima sutrašnje liturgije. Djela apostolska iz kojih je uzeto prvo čitanje govore o samom događaju Duhova. Drugo nam čitanje pokazuje važnost Duha Svetoga za naš kršćanski život. U evanđelju Isus objavljuje ulogu Duha Svetoga u kršćanskom svjedočenju i produbljivanju kršćanske vjere.

U odlomku iz Djela apostolskih stvarnost je Duha Svetoga izražena kroz tri simbola. Naime, Duh je nevidljiv; ponekad je prikazan kao golub, no radi se samo o simbolu. Duh je nutarnja stvarnost i, istovremeno, neograničena. Kao što kaže ulazna pjesma: „Duh je Gospodnji ispunio krug zemaljski“.

Duh Sveti u tom se odlomku Djela apostolskih pokazuje kroz tri simbola: silan vjetar, oganj i jezike.

Duh Sveti ima sposobnost izazvati snažan dinamizam. Naime, u hebrejskom jeziku termin ruah, „duh“, znači „dah“. U Djelima apostolskim čitamo: „I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili“. Dakle, Duh izaziva snažan poticaj. I mi moramo prihvatiti taj dinamizam u svojem životu, kako ne bismo ostali nepokretni, neaktivni i duhovno lijeni.

Duh Sveti je oganj. Naime, tu se ne radi o materijalnom poticaju, nego duhovnom, poticaju ljubavi. Sveti Pavao kaže: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom“. Bog je ljubav, Duh Sveti je Duh ljubavi, oganj ljubavi koji preobražava sve ono s čim se susrećemo.

Jezici su treći simbol koji se odnosi na Duha Svetoga. Djela apostolska kažu: „I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih“. Zapravo, Duh razvezuje jezike, daje sposobnost govora. Na dan Pedesetnice „Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti“.

Jezik Duha Svetoga nije redoviti jezik koji izražava nadnaravne, duhovne stvarnosti. Taj se jezik očitovao na početku Crkve u daru jezika. Učenici su dobili sposobnost izražavanja na taj način, tako da su svi razumjeli ono što su govorili: „Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom“.

Na židovski blagdan Pedesetnice u Jeruzalemu se okupljalo golemo mnoštvo ljudi; Židovi su dolazili sa svih strana svijeta: „Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi“. Svi su na vlastitim jezicima čuli naviještanje velikih Božjih djela. Naime, govori apostola nisu bili redoviti govori, nego pohvale velikih Božjih djela.

Stoga možemo primijetiti kako Duh Sveti od početka ide u svim smjerovima, kako bi ponovo uspostavio jedinstvo i nadvladao ljudsku raspršenost. U 11. poglavlju Knjige Postanka govori se o babilonskoj kuli; ljudi su htjeli izgraditi visoku kulu i pribaviti si ime, kako se ne bi raspršili po svoj zemlji, no nisu uspjeli, jer im je Bog pobrkao jezike. Nisu se više razumjeli i tako su bili raspršeni na različite strane svijeta. Međutim, na blagdan Pedesetnice, Duh Sveti dolazi svima, svakomu se obraća na njegovom jeziku i tako ostvaruje jedinstvo svih.

Zahvaljujući Duhu Svetom ujedinjeni smo s kršćanima cijeloga svijeta. To je divno djelo Duha Svetoga, djelo koje bi nam bilo nemoguće ostvariti samo svojim ljudskim snagama.

Isus u evanđelju naviješta dolazak Duha Svetoga, ističući dvije dimenzije. Osobito napominje da će Duh Sveti svjedočiti za njega. Učenicima kaže: „I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom“. Duh Sveti osposobljava učenike da svjedoče za Isusa, dajući im izvanrednu snagu.

To se, u skladu s izvještajem Djela apostolskih, odmah ostvaruje na dan Pedesetnice; Petar koji tijekom muke nije imao hrabrosti svjedočiti za Isusa, dapače tri puta ga je zatajio, sada hrabro i odvažno svim Židovima govori, svjedočeći Isusovu muku i uskrsnuće, te dar Duha Svetoga. Zahvaljujući Duhu Svetom, kršćanska vjera se raširila po cijelom svijetu i kršćani su postali sposobni suočiti se s mučeništvom kako bi svjedočili za Isusa.

S druge strane, Isus kaže da će Duh istine voditi učenike u svoj istini. Isus je za vrijeme svojega javnoga života govorio, djelovao i činio čuda, no apostoli nisu bili u stanju to shvatiti. Površni su bili u svemu i to nije ulazilo u njihovu nutrinu. No dolaskom su Duha Svetoga počeli biti vođeni u cijeloj istini. To jest Duh Sveti je učinio da u njihovu dušu uđe cijela Isusova poruka i djelo, osobito njegovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća.

Isus je rekao: Duh Sveti neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti sve ono što je čuo, uzet će od mojega i navješćivat će vama. Tu se ne radi o novoj objavi koja nema nikakav odnos s utjelovljenjem Božjega Sina, no Duh Sveti će ponovo uzeti Isusove riječi i dat će da ih razumijemo, učinit će da uđu u dušu vjernika.

Isus je rekao: „Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama“. Duh Sveti djeluje u nutrini, što je bitno za vjeru, nadu i kršćansku ljubav. To je nutarnja snaga koja donosi svjetlo, toplinu i sve čini živim, održavajući to uvijek u odnosu s Kristovim otajstvom.

U drugom čitanju sveti Pavao kaže da naš kršćanski život mora voditi Duh Sveti. Duh Sveti mora usmjeravati ne samo našu vjeru, nego također naše ponašanje i naš put. Naime, kada govori o ponašanju, apostol napominje: „Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela!“

Pavao nam tumači da je naš osobni život uvijek u sukobu. U nama se nužno vodi borba, jer postoje dva načela koja se suprotstavljaju: tijelo i Duh. Tijelo označava sebičnog čovjeka, sve njegove sklonosti koje idu u smjeru sebičnosti i zla, pretjerivanja svake vrste, od nasilja do nečistoće itd. Apostol Pavao kaže: „Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete“.

U nama je borba i mi ne možemo ravnodušno slijediti sve svoje poticaje tijela i Duha. Istovremeno, ne možemo živjeti život sebičnih užitaka i imati radost velikodušnosti. Ne možemo, istovremeno, udovoljiti svojoj naravnoj sklonosti i vladati nad drugima, te imati radost u služenju bez koristi. Ne možemo, istovremeno, tražiti zadovoljstvo koje dolazi od novca i radost koja dolazi od života velikodušne ljubavi. Moramo birati između tih dviju sklonosti.

Uz pomoć Duha Svetoga možemo birati na ispravan način. Tijelo se može pobijediti, jer, ako po Duhu živimo, nećemo ugađati požudi tijela. Djela tijela koja sveti Pavao navodi su: bludnost, nečistoća (odnosno ono što mi zovemo grijesi putenosti), razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Radi se o grijesima sebičnosti i nasilja. Te nas stvari sprečavaju živjeti na uistinu ljudski i kršćanski način. Ako idemo u tom smjeru, izgubit ćemo svoj život; umjesto da budemo sretni, primamo samo sramotu. Stoga apostol Pavao kaže: „Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti“.

Međutim, ako slijedimo Duha Svetoga, idemo prema nebu i već na zemlji možemo živjeti na način dostojan Boga, tako da osjećamo veliku radost. Sveti Pavao ističe: „Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“. Tu možemo primijetiti da apostol Pavao govori o djelima tijela u množini, a o plodu Duha u jednini. Ta jednina podrazumijeva više dimenzija koje su međusobno ujedinjene. Međutim, djela tijela idu u suprotnim smjerovima i izazivaju raspršenost ljudskoga bića; raspršenost koja za njega postaje nepodnošljiva.

Glavni je plod Duha Svetoga ljubav koja priskrbljuje radost i mir. Ljubav se očituje i u strpljivosti, dobrohotnosti, dobroti, vjernosti i blagosti.

Naš je ideal živjeti u skladu s Duhom Svetim. Kada moramo donijeti odluku, moramo dopustiti da nas vodi Duh Sveti. Za to moramo moliti. Naime, Duha Svetoga primamo kroz molitvu. Svjetlo koje nam On daje, primamo kroz molitvu, i ljubav koju On izlijeva u naša srca primamo kroz molitvu.

Stoga, ako živimo po Duhu Svetom, jer počevši od svojega krštenja u sebi imamo Duha Svetoga, njegov smo hram, moramo živjeti u skladu s Duhom Svetim. Moramo dopustiti da nas vodi Duh Sveti, i tada ćemo biti sigurni da živimo život koji nam daje istinsku radost i koji je koristan svim ljudima koje susrećemo.

(vn/kmc)