Duhovni poziv na jedinstvo – propovijed Kurta kardinala Kocha, prefekta Dikasterija za unapređenje jedinstva kršćana – katedrala Uznesenja BDM, Beograd, 27. 10. 2022.

Poslanica Efežanima, iz koje smo čuli odlomak četvrtoga poglavlja (4,1-16), sadrži najvažnije teološke tvrdnje Novoga zavjeta u vezi s Crkvom i oduševljeni je duhovni poziv svim krštenima, da čuvaju jedinstvo u Crkvi i jedinstvo Crkve. Ovaj odlomak s nedvosmislenom jasnoćom izražava da jedinstvo jest i ostaje temeljna kategorija kršćanske vjere i bitan dio postojanja Crkve.

Jedno Tijelo i jedna glava

Koliko Pavao ozbiljno shvaća ovaj apel razumijeva se već iz činjenice da piše iz zatvora, gdje je  „zatvorenik poradi Gospodina“ (4,1). U tako teškoj situaciji nema se vremena za besmislice, ali dolazi do izražaja ono što nam je uistinu bitno. Važnost koju za Pavla ima jedinstvo Crkve postaje još očitija zahvaljujući činjenici da on identificira njezin temelj u povijesti spasenja koju Bog čuva za cijelo čovječanstvo: već i prije stvaranja svijeta, Bog je izabrao Crkvu po Kristu i pozvao ju kao svoj narod. Po krštenju, svi su članovi Crkve istrgnuti iz vlasti tame i prisno sjedinjeni s Kristom. Tako je u Crkvi nastao novi ljudski rod, u kojem je Krist uspostavio mir.

U svjetlu te vizije povijesti spasenja, drugi dio poslanice donosi neke etičke zaključke, od kojih je prvi dužnost „očuvati jedinstvo duha svezom mira. Jedno tijelo i jedan duh, kao što je jedna nada na koju ste pozvani, nada vašega poziva; jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje. Jedan Bog i Otac sviju” (4,3-5). Jedinstvo Crkve proizlazi iz ispovijesti vjere u Isusa Krista kao jedinog Gospodina. Ovu tijesnu vezu između ispovijesti kršćanske vjere u Isusa Krista kao jedinog Gospodina Crkve i ispovijesti vjere u jedinstvo Crkve kršćanska je tradicija izrazila, na temelju poslanice Efežanima, jednom slikom, to jest Crkve kao Tijela i Krista kao njezine glave.

Današnje nas čitanje poziva da vrlo ozbiljno shvatimo sliku glave i Tijela: s jedne strane, bez glave tijelo više nije tijelo nego leš; Crkva se tako degenerira u karikaturu same sebe kada Krist nije više nije njezino uporište kao glava. S druge strane, Krist, kao glava svoje Crkve, ima vidljivo tijelo i želi biti prisutan u svome Tijelu, što je razlog da Crkva može biti samo jedna. Krist doista nema mnoga tijela, nego je sjedinjen samo s jednim Tijelom, a to je Crkva.

Jedinstvo u protivnom vjetru postmodernizma

Ako promatramo ovo prisno jedinstvo između Isusa Krista i njegove Crkve, koja je njegovo Tijelo, tada se pojavljuje neugodna nedosljednost u trenutnoj situaciji kršćanstva: s jedne strane, svi se kršćani slažu u ispovijesti vjere u „jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu“. S druge strane, kršćani, koji ispovijedaju samo jednu Crkvu, još uvijek žive u različitim i odvojenim Crkvama. Stoga se javlja hitnost da shvatimo što za nas znači naglasak stavljen na jedinstvo Crkve u odlomku koji smo upravo pročitali.

Ovaj odlomak sadrži žarki apel da se prevladaju zidovi razdvajanja koji su postali dio povijesti i da se ponovno otkrije jedinstvo među nama kršćanima. Međutim, ako gledamo današnji svijet, taj zadatak nije nimalo lagan. Ekumensko traženje jedinstva izloženo je snažnoj vjetrometini u duhu pluralističkog i relativističkog vremena koje je trenutno tako rašireno. Za razliku od kršćanske tradicije, u kojoj se jedinstvo smatralo smislom i temeljem stvarnosti uopće, danas je pluralizam u središtu tzv. postmodernog doživljaja stvarnosti. Temeljna je postmoderna pretpostavka da se ne može, čak i ne treba, ići mišlju  izvan pluraliteta stvarnosti ako se ne želi biti osumnjičen da se posjeduje totalitarnu misao. Budući da postmodernizam podrazumijeva, kao načelo, prihvaćanje množine i sumnjičavost prema svemu pojedinačnom, potraga za jedinstvom čini se pred-modernom i zastarjelom. Postmoderni mentalitet djelomično se osjeća i u aktualnom ekumenizmu, kada se mnoštvo i različitost postojećih Crkava promatra kao pozitivna stvarnost a svako traženje jedinstva Crkve gleda se sa sumnjom.

 Jedinstvo stvoreno Duhom u različitosti

U ovoj situaciji, današnje nas čitanje potiče da s ljubavnom ustrajnošću održavamo živim pitanje jedinstva Crkve. Naravno, to se može dogoditi na uvjerljiv način samo ako ozbiljno uzmemo u obzir i strah koji gaje nemali broj kršćana, prema kojima bi se, naglašavajući jedinstvo, završilo ne ostavljajući prostor za različitost i mnogostrukost.

Taj strah, međutim, nema temelja, što se vidi iz drugog dijela današnjeg odlomka, gdje se opisuje raznolikost poziva i milosnih darova, koji upravo u svojoj različitosti služe izgradnji jedine Crkve. Kršćanska vjera predviđa poseban oblik jedinstva, to jest jedinstvo koje živi u različitosti i različitost koja se skuplja u jedinstvu. Prema kršćanskoj vjeri, takvo jedinstvo u različitosti može se primiti samo kao dar Duha Svetoga, kako ističe papa Franjo: „Duh Sveti je Duh jedinstva, što ne znači jednolikost. Samo Duh Sveti može pobuditi različitost, mnogostrukost i, u isto vrijeme, učiniti jedinstvo.“

Duh Sveti nam daje to jedinstvo u različitosti, jer nas vodi u središte otajstva Boga u kršćanskoj vjeri, u otajstvo trojedinoga Boga, u kojem supostoje dvije dimenzije, jednako izvorne. Prije svega, u trojedinom Bogu postoji životni prostor za drugoga, a time i za mnogostrukost i različitost. Otac se razlikuje od Sina, a Sin se pak razlikuje od Duha Svetoga. U božanskom Trojstvu postoji čudesna mnogostrukost  osoba. Ali u Bogu postoji i čudesno jedinstvo božanske biti. Iako se Otac razlikuje od Sina i Sin razlikuje od Duha Svetoga, božanske Osobe žive na istoj razini postojanja kao partneri u nebeskom trijalogu. Otac je Bog, Sin je Bog i Duh Sveti je Bog. Trojedini Bog je u sebi živo zajedništvo u izvornom relacijskom jedinstvu ljubavi.

U svjetlu toga božanskog otajstva, Crkva se pojavljuje kao prostor spasenja darovan od trojedinoga Bog ili, kako je naglasio Drugi vatikanski sabor, kao „narod koji svoje jedinstvo crpi iz jedinstva Oca, Sina i Duha Svetoga.“ U svjetlu kršćanskoga otajstva Boga, Crkva je pozvana predstavljati u svijetu zajedništvo trojedinoga Boga i živjeti kao ikona Trojstva.

Živjeti već sada jedinstvo na putu prema njemu

Tražeći ovo jedinstvo u različitosti, mi kršćani već sada možemo biti jedno, čak i ako smo još razdvojeni, pod uvjetom da uklonimo otrov iz podjela, prihvatimo ono što je u njima plodonosno i prihvatimo ono što je pozitivno u različitosti, uvijek u svjetlu trojstvenog otajstva ljubavi, koje je veličanstveno opisao papa Benedikt XVI.: „Prava ljubav ne poništava legitimne razlike, nego ih usklađuje u jedno vrhunsko jedinstvo, koje nije nametnuto izvana, nego iznutra daje oblik, tako reći, cjelinu.“

Time je moguće jasnije vidjeti život onog jedinstva Crkve koje je već danas moguće. Živjeti ekumenski zajedno ne podrazumijeva samo razmjenu ideja i teorija, nego, još dublje, razmjenu darova. Ovo je puno više od jednostavne teorijske vježbe: služi dubljem upoznavanju različitih kršćanskih zajednica s njihovim tradicijama i njihovu boljem razumijevanju. Nijedna kršćanska zajednica nije toliko siromašna da ne može dati svoj nezamjenjivi doprinos širem kršćanskom zajedništvu. I nijedna kršćanska zajednica nije toliko bogata da je ne trebaju obogaćivati ​​drugi, i to zbog uvjerenja da ono što je Duh Sveti učinio u drugim kršćanskim zajednicama treba prihvatiti „kao dar i za nas“.

Od danas možemo živjeti ovo jedinstvo u različitosti. Ali to možemo učiniti na vjerodostojan način samo ako se ovdje ne zaustavimo zadovoljivši se da živimo mirno jedni pored drugih, i ako zajedno krenemo ponovno pronaći izgubljeno jedinstvo Crkve. Najbolji način je molitva, na koju nas potiče Evanđelje. Sveto pismo nam zapravo pokazuje da Isus nije zapovijedao jedinstvo svojim učenicima niti ga zahtijevao od njih, nego je molio za nj. Ova jednostavna ali temeljna tvrdnja također je od presudne važnosti za naše ekumensko opredjeljenje. U konačnici, ekumenska zadaća ne može biti drugo nego usklađivanje sa svećeničkom molitvom Gospodina: „da svi budu jedno“. Ako dopustimo da nas se uvede ovu molitvu, naći ćemo jedinstvo među nama kršćanima.

Molitva za jedinstvo jest i ostaje također danas osebujni duhovni znak svakog ekumenskog nastojanja. Tako i u ovom euharistijskom slavlju, u ovom sakramentu jedinstva, želimo moliti Gospodina da nam udijeli milost ponovno otkriti ono jedinstvo što odgovara Kristovoj volji i koje nam je živo prikazano u današnjem čitanju: „Jedno tijelo i jedan duh, jer postoji samo jedna nada na koju ste pozvani, ona vašeg poziva; jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje. Jedan Bog i Otac sviju.”

Čitanje: Ef 4,1-13 (Uzašašće B)
Evanđelje: Iv 17,20-26 (Sedma vazmena nedjelja C)

(Prevedeno s talijanskog)