HomeNadbiskupovi govoriDužijanca, 24. Jul 2022. – propoved mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa i metropolita

Dužijanca, 24. Jul 2022. – propoved mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa i metropolita

Kruh – Pontifeks Neba i Zemlje

Velika vrućina koja nam oduzima istinski polet duha i srca, sama po sebi povezuje nas s beskonačnim svijetom i daje nam ‒ barem naslutiti ‒ da nismo jedini i prvi gospodari ovoga predivnog planeta. U takvom ozračju okupili smo se na najvišem Brdu sveukupnog duhovnog događanja. Sa ove povijesne i eshatološke Kalvarije, i danas svatko od nas odabire svoje mjesto i svoju ulogu u našem svijetu.

Zahvalno se spominjemo izvornosti i autentičnosti naših bunjevačkih Hrvata, koji su se na ovim predivnim bačkim ravnicama na sva događanja i procese u prirodi odazivali ispunjeni uzvišenom duhovnom i značenjskom snagom.

U povezivanju vidljivog s onim Nevidljivim odmah su shvatili da je rad, znoj, oranje i sijanje njihov udio u kozmičkoj stvarnosti, a žetva i ubiranje plodova ‒ dar Neba. Zahvalnost, pjevanje, molitva, obrednost i istančana kulturnost najprirodniji su plod stvorenoga bića. Traženje pak zajedništva i solidarnosti među svima ‒ u osnovi je najrealističniji čin stanovnika Zemlje.

I mi smo danas samo onoliko veliki i životni koliko se uključujemo u taj najsnažniji tok povijesti. U toj nutarnjoj spoznaji i u tom radosnom zajedništvu s ovom mjesnom bačkom crkvom i njezinim pastirom Slavkom; sa zvaničnim predstavnicima Republike Hrvatske, njegovom ekselencijom g. Hidajetom Bišćevićem i njegovom suprugom Mirjanom Biščević; predstavnicima hrvatskih udruga u Republici Srbiji; sa svim ustanovama bačkih i bunjevačkih Hrvata, u zajedništvu sa svim legitimnim predstavnicima ovoga slavnoga grada i ove po svemu jedinstvene pokrajine – i ja se ponizno pridružujem ovome rječitom slavlju, veličajući sa svima vama Velikoga Boga Tvorca, Spasitelja našega, Gospodara naših krajeva i našeg vremena! Samo Njemu hvala i zahvala, samo Njemu beskrajna čast i sva ljubav naših srdaca.

Pozdravljajući, predraga braćo i sestre, svakoga od vas ponaosob, braću svećenike suslavitelje – napose organizatore ovoga slavlja; svaku zajednicu i svaku ustanovu ove prebogate povijesne stvarnosti, svakog nositelja autoriteta ‒ neophodnog za istinski rast ljudi, za napredak zajednice ove pokrajine, ovoga grada, naše zemlje i Republike Hrvatske, ne zaboravljajući ujedno da je naš lokalni duh inspirirao i čitavu Europu te je ona danas s nama u priznavanju naše duhovne snage ‒ sa svima Vama želim iskreno krenuti u »povijest budućnosti«, onako kako nas nadahnjuje i ova 17. nedjelja kroz godinu.

Ovaj dan Gospodnji izvanredno je razastro plašt svoje mudrosti. Neobičnim jezikom, rekli bismo s pravim »trgovačkim duhom«, praotac naše vjere, nedostižni Abraham, s Bogom se hrvao za svakoga čovjeka. Tako nam je blizak u ljubavi prema svakom posrnulom ljudskom biću koje je izgubilo osjećaj za odnose sa Stvoriteljem ‒ pa je zato ostalo i bez najprioritetnije vrline: gostoljubivosti kao najuniverzalnije otvorenosti prema Tvorcu i stvari ‒ da njega stvarno osjećamo kao našeg, prisutnog ovdje i sada među nama. Otkriva nam čak molitvu kao najsudbonosniju povijesnu snagu. Njegovim praotačkim umom i srcem molimo se i mi za čitav današnji svijet, za današnje čovječanstvo posrnulo u ratove, podjeljenosti i konflikte. Ovaj abrahamovski duh okupljanja novoga naroda nadvisuje samo Bogo-Čovjek Isus Krist, centar povijesti i svega stvorenoga; On dobar dio naših noći – to jest naših nemoći – boravi u svepreobražavajućoj komunikaciji sa svojim Ocem. Njegov odnos prema Ocu – dakle, prema Začetniku svega – tako je moćan, tako silan i nadahnjujući da se iz srca zbunjenih apostola otima najjači ljudski vapaj: »Gospodine, nauči nas moliti!« Taj bi se vapaj trebao čuti u svakom povijesnom naraštaju…

Da, molitelji današnjice, gdje smo mi danas da bismo ovaj naš svijet mogli obući ne u nepodnošljivu vrućinu nestrpljenja i međusobne nepodnošljivosti, nego u lagani stvaralači vjetar preobražavanja naših društava?! Potrudimo se, dakle, braćo i sestre, popeti se u ovom euharistijskom slavlju s Isusom na brdo najdublje komunikacije, pa zato i na brda najplodnije moguće žetve: žetve spasenja ljudskoga roda.
Slaveći i veličajući Boga Tvorca i Hranitelja naših tijela, duha i duše, izmolit ćemo i darove zemaljske žetve, darove kruha i darove sigurnosti naše budućnosti. Naime, najveći dar božanske žetve – Bogočovijek Isus Krist – rođen je u gradu koji je »kuća kruha« i On je u biser svoje molitve Oče naš stavio vapaj »kruh naš svagdašnji« kao središte svih naših potreba i svih naših mogućnosti. A prije svoga sebedarja na križu na Kalvariji, i sam postade preobraženi i preobražavajući Kruh i Vino za čitavo čovječanstvo; tako postade jedini most uzdržavanja jedinstva Neba i Zemlje. Dobro su, dakle, osjetili naši vrli preci – doživljavajući žetvu kao besplatni dar, da bi u daru Kruha mogli dostojno živjeti i sada i u vječnosti.

Tako se rodila originalna Dužijanca kojom se i danas odano dičimo.

Ali ‒ gledamo li mi ljudi današnjice jednako tako na taj besplatni dar žetve, kruha, hrane? Kako je moguće dozvoliti da – dok Bog nama nevrijednim ljudima tako velikodušno daje bogatu žetvu, a time i kruh i hranu i prije svega sigurnost dobrih odnosa – da ljudi današnjice sprečavaju dobivanje pšenice, pa time i kruha i hrane; čime pak nadasve uništavaju istinsku sveopću komunikaciju i pozitivne međusobne odnose koji jedini omogućavaju integralni rast svega i sinergiju solidarnosti u našem svijetu, u našoj Europi.

Dok, dakle, draga braćo i sestre, srcem i glasom, ustima i u zborovima razglašujemo zahvale Svevišnjem za dar žetve i prinosimo pred oltar kruh – najrječitiji simbol života ‒ poput Abrahama molimo za današnje čovječanstvo da ne sprečava dijeljenje svim ljudima bez razlike darova žetve i pšenice te tako i kruha dobrih odnosa. Molimo Gospodina da On sam među nama probudi nove Abrahame – nove »očeve utemeljitelje« budućnosti.

Molimo za one Abrahame koji znaju da treba izići iz svojih kuća sebičnosti i krenuti na put budućnosti nesalomivih nada!
Predragi svi vi Abrahami intelektualci; prorokujte puteve budućnosti, to jest načine kako izići iz ovih naših zatvorenih svijetova sebičnosti! Gdje ste, nadalje, Abrahami diplomati, da biste naše velelepne tvrđave bez prozora i vrata otvorili komunikaciji, dobrim i pozitivnim međusobnim odnosima?! Tako ćete i jedni i drugi omogućiti današnjem svijetu zrnevlje mudrosti i istine, zrnevlje razumijevanja i kruh zajedništva.
Gdje smo, nadalje, svi mi Abrahami vjernici i molitelji, da bismo žarkom molitvom oslobodili propadajuću civilizaciju sebičnosti i samodostatnosti i podigli novu kulturu na onim visinama Isusove komunikacije s Ocem, to jest ‒ komunikaciju s Tvorcem svega, s Darovateljem žetve, pšenice, kruha i hrane, s pravim Pontifeksom Neba i Zemlje Isusom Kristom – jedinim Kruhom Života? Nije moguće već samo po sebi – pa ni ljudskoj logici nije dopušteno – proglašavati se kršćaninom a oduzimati drugima besplatni dar žetve, pšenice, kruha, života… Ne možemo sebe postaviti na mjesto Boga Stvoritelja i Jedinoga Suca svekolikog stvorenja i sve povijesti, a vjeru prikačiti na svoje uniforme kao puku značku kršćanske ideologije. Biblijski gospodar ne dopušta da se po našim ljudskim mjerilima određuje i čupa povjesni korov.

Eto zašto nas Krist sa svoje najviše gore ljubavi i svih ozdravljujućih odnosa tako poziva: »Ištite!«; ištite svi vi dobronamjerni stanovnici zemlje i idite Abrahamovim putevima vjere nade. Ištite Novu Zemlju, ištite nama, zasad, još nepoznati kraj novih odnosa i istinske civilizacije.

Krist nam nadalje govori: »Tražite!« ‒ tražite svi, osobito vi ljudi nauke, znanja, umjetnosti i diplomacije: tražite onu novu visinu naših dobrih, zdravih i mirotvoračkih odnosa; tražite nove puteve kulture i civilizacije.

Krist ‒ Gospodar povijesti govori nam danas: »Kucajte«, kucajmo svi mi koji živimo u kućama Gospodnjim! Kucajmo svi mi redovnici i monasi Istoka i Zapada u jedan glas – i to izišavši iz zatvora konfesionalnih podijeljenosti – da bismo nadvisili zlu snagu svih Sodoma i Gomora našeg vremena!

Kucajmo svi mi koji se okupljamo na slavlje Euharistije, i to tolikom snagom ustrajne molitve da se sva zatvorena srca otvore; da se Isusov bogočovječji glas konačno čuje s jedne na drugu stranu svijeta; te da tako čovječanstvo – nahranjeno Kruhom Božanske ljubavi – stvarno postane kao jedno jedinstveno srce, jedna jedinstvena duša, jedna jedinstvena obitelj čitavoga ljudskog roda.

Gospodine! Zahvalni za zemaljsku žetvu, molimo te za novu žetvu duha, života i mudrosti.

Amen

FOLLOW US ON: