Nadbiskup Hočevar: »Bog nas je u svojoj providnosti postavio upravo ovdje«

Dana 29. oktobra 2020. godine, svečanim euharistijskim slavljem u katedralnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu proslavljena je 96. obljetnica ponovnog osnivanja Beogradske nadbiskupije. Svečano misno slavlje predvodio je beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar, uz koncelebraciju svećenika grada Beograda.

Naime, od ponovnog osnivanja Beogradske nadbiskupije 1924. godine, nakon teške historije koja bilježi i nekoliko prekida, prošlo je točno 96 godina, ali to nije bio jedini povod za slavlje: istoga dana su i dvojica kandidata za svećeništvo uvedeni u nove službe. Bogoslov Adrian Nikačević primio je službu akolita, a bogoslov Stipo Filipović službu lektora – čitača.

Na samom početku svečanog euharistijskog slavlja vlč. Mihael Sokol, župnik katedralne crkve i nadbiskupov sekretar, pozdravivši sve prisutne vjernike dao je i nekoliko uputa nazočnima u vezi s odlukama Prve sinode Beogradske nadbiskupije koja je završena nakon svoga šestogodišnjeg hoda. Vlč. Sokol je istaknuo da je nadbiskup potpisao dekrete s nekim odlukama ‒ o uspostavi Pastoralnog centra »Papa Ivan Dobri« te osnivanju Katoličkog kulturnog centra koji će objediniti neke od djelatnosti same Nadbiskupije (Katolički medija centar, Biblioteka »Paulus« …) ‒ koje stupaju na snagu počevši od 1. januara 2021. godine.

»Vršiti Božju volju na poseban način…«

Svojom homilijom preuzvišeni je i vjernicima i bogoslovima htio približiti službe koje će kandidati primiti. Obrativši se bogoslovima koji ih imaju preuzeti, istaknuo je da kao što je Isus učeniku promijenio ime ne bi li označio njegovu novu službu, tako i »On, sam Krist Gospodin, večeras želi jače preobraziti vaša srca, vaš život, da bi za spas svijeta mogao raspolagati s vama!«

Naglasivši značaj službe lektora, otac nadbiskup je istaknuo i prisutnima poručio da »naš brat Stipo ne prima tu službu samo da bi na svetoj misi i slavljenju sakramenata mogao čitati riječ Božju, nego da bi  njegovo srce gorjelo kao kod proroka i da bi bio sposoban svekoliku riječ tumačiti tako da ga svi ljudi današnjice mogu shvatiti i razumjeti«. Odatlr i potječe simbolika primanja Biblije prilikom svečanog uvođenja u sluzbu lektora.

Obrativši se bogoslovu Adrianu, preuzvišeni mu je povodom službe akolita poručio: »Tvoja uloga nije prvenstveno pomagati svećeniku u dostojnom slavljenju euharistije, nego da prije svega ti, svojim životom koji izgara za Krista, budeš stvarno hrana, stvarno piće. Da je u tvojim mislima, riječima i životu toliko iskustvo Boga, da kad te ljudi susretnu ‒ otkriju u sebi žeđ i glad za Bogom. Ti nećeš biti akolit samo za oltarom, nego u svakidašnjem životu, u našim međusobnim odnosima.«

Euharistija uspostavljena u zajedništvu kad je Isus blagovao s apostolima za stolom jest i sama stvaranje zajedništva: »Beogradska Crkva pozvana je da tamo gdje je toliko neizvjesnosti, u snazi Božjega Duha postane sigurnost Božje prisutnosti.« Progonjenjeni kršćani, koji su usprkos progonima ipak osnivali svoje zajednice, predajući svoj život za Krista, postali su mučenici: »Mnogi su odavle odlazili na područje današnje Srijemske Mitrovice te tamo i položili svoj život za Boga.«

Značaj »ovoga mjesta«, nastavio je otac nadbiskup, mjesta na kojem je Beogradska nadbiskupija, upravo je u tome što je to mjesto susreta, susreta istočnog i zapadnog kršćanstva, to je granica Istoka i Zapada. Obilježavajući dan Beogradske nadbiskupije, preuzvišeni je spomenuo činjenicu da će ona 2024. godine proslaviti jubilej stote obljetnice ponovne uspostave. Istaknuo je da to nije samo pitanje puke kronike, nego i egzistencijalno pitanje: »Jesmo li svjesni svojih zadaća koje imamo na ovome, kako već rekosmo, tako delikatnom mjestu?«, da bi završio upozorenjem: »O nama ovisi hoće li ovo mjesto, most Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, to zaista i postati i hoće li čežnja za susretom kršćana i za jedinstvom postajati sve veća ako ne budemo davali svoj doprinos, ili će se ponovno stvarati samo granice, diobe unutar kršćanstva, nerazumijevanje i mržnja…«

Marija Antonela Kanelić