Homelokalne vestiObeležena godišnjica smrti nadbiskupa mons. dr Franca Perka

Obeležena godišnjica smrti nadbiskupa mons. dr Franca Perka

U nedelju, 20. februara svečano euharistijsko slavlje u crkvi Krista Kralja povodom 14-te godišnjice smrti beogradskog nadbiskupa mons. dr Franca Perka predvodio je mons. Stanislav Hočevar, beogradaki nadbiskup i metropolit uz koncelebraciju mons. Aleksandra Kovačevića, župnika župe Krista Kralja i generalnog vikara, fra Ilije Alandžaka, dekana Beogradskog dekanata, mons. Marka čolića, arhivara, vlč Gorana Avramova, vojnog kapelana i vlč Andreja Đuričeka, penitencijera i relatora Sinode.
Veliki broj vernika okupio se na ovom euharistijskom slavlju ne bi li se u zajedništvu sa svojim nadpastirom i sveštenicima još jednom prisetili pokojnog nadbiskupa Perka, ali i još jednom se pomolili za njega i Bogu zahvalili za sve što je učinio za Beogradsku nadbiskupiju.

 

U propovedi nadbiskup Hočevar je istakao prvenstveno da pored toga što su pokojnog nadbikupa Perka krasile zaista lepe karakteristike i osobine, i pored mnogobrojnih darova koje mu je Gospod dao, njegovo samo poslanje i rad u Beogradskoj nadbiskupiji u periodu rata nije bio lak. Podsetivši sve prisutne vernike, koji su ga manje-više svi poznavali, da je i pored tolikih iskušenja i pored tolikih “Kalvarija” koje su ga na ovim prostorima u to vreme pratile, on ipak ostao dosledan Bogu i Crkvi. Nadbiskup se takođe osvrnuo i na njegovu ekumensku stranu i dialog koji po svemu sudeći u tim prilikama i tih godina nije bio uvek lak.
“ Ko je bio više ranjen ima više razloga da postane lek za druge, donosioc snage i ljubavi za druge”, rekao je nadbiskup osvrćući se upravo na sam život ali i poslanje pokojnog nadbiskupa Perka i time zaključio propoved.

Nadbiskup Perko (1929-2008) bio je rodom iz Krke. Teologiju je studirao u Ljubljani i Rimu. Bio je dekan Teološkog fakulteta u Ljubljani i član Međunarodne teološke komisije u Rimu. Za nadbiskupa beogradskog i prvog mitropolita imenovan je 16. decembra 1986; posvetio ga je lično papa Jovan Pavle Drugi 6. januara 1987. u Rimu. Beogradsku nadbiskupiju preuzeo je 15. februara iste godine. Beograd je poznavao još iz vojničkih dana, koje je zbog političkog vica na račun Josipa Broza „produžio“ u zatvorima u Srbiji. Bio je član međunarodne katoličko-pravoslavne teološke komisije, a po osnivanju Biskupske konferencije SRJ 1997. i njen prvi predsednik.

U Beogradu je izdržao teške godine ratnog raspada nekadašnje SFRJ, vršeći misiju svoje Crkve, ali i brinući se o interesima i budućnosti srpskog naroda, iako je često bio neshvaćen u ovdašnjim političkim i pravoslavnim crkvenim krugovima. Poseban dar imao je za saradnju sa novinarima. Papa Jovan Pavle Drugi je tek iz četvrtog puta 2001. prihvatio njegovu molbu za povlačenje sa dužnosti u Beogradu u kome je službovao 14 godina i koji je 2003. posetio kao „penzioner“ da bi proslavio „zlatnu misu“ – pola veka zarađenja za sveštenika. Preminuo je 20. februara 2008. u Sloveniji.

U nastavku teksta možete pročitati kratak osvrt na život i delovanje pokojnog nadbiskupa Perka, o kome govori vlč. Goran Avramov, koji ga je poznavao i sarađivao sa njim dugi niz godina:

Nadbiskup Perko je 16.12.1986. godine izabran za nadbiskupa, na veliko iznenađenje svih vernika, jer smo mi očekivali da će biti izabran ili Hrvat ili neko sa lokalnog podnevlja, neko „domaći“. Međutim izabran je Slovenac, što se kasnije pokazalo kao veoma dobra odluka, koja se dobro odrazila i na diplomatiju. Mi vernici, nismo puno znali o njemu, znali smo samo da je bio profesor na Teološkom fakultetu u Ljubljani i da je tamo bio i dekan. Sve nas je iznenadila činjenica da je on vojsku služio u Srbiji i to upravo u Beogradu, upoznavajući ga saznali smo i njegovu ne tako lepu uspomenu na sam Beograd, a to je da je na kraju vojske bio u zatvoru. Naime, to je bilo još u vremenu Jugoslavije i Tita, i on je jednom svom prijatelju ispričao vic „ Koja je najveća ptica na svetu – Galeb“ i taj prijatelj ga je prijavio i on je bio osuđen. Veliko iskušenje za njega je sama činjenica da treba da se, nakon toliko godina, vrati na isto to mesto, u Beograd, u Srbiju.

Bio je izuzetno pozitivan, lepo smo prihvatili i mi njega ali i on nas. On je dao veliki doprinos svemu a posebno međuverskom i ekumenskom dialogu. Od prvog dana bio je veliki i iskren ekumenist. Živeo je i širio je ekumenizam ljubavi, i to je pokazivao ne samo rečima nego i delima. Ali ne samo on, to su pokazivali i sveštenici oko njega, kao i časne sestre koje su radile u bolnicama i pomagale svima bez razlike, ne gledajući ko je ko, niti koje je ko vere.

Nažalost, zadesile su ga i raspad Jugoslavije i rat na ovim prostorima, ali on nijednog trenutka nije bio nacionalno ili verski ostrašćen. Uvek je govorio da trebamo razgovarati manje o mržnji a sve više o ljubavi i međusobnom razumevanju.Takođe, često puta je znao da citira reči sada već svetog pape Jovana Pavla Drugog: „ Istočna i Zapadna crkva su dva plućna krila, ako Evropa hoće da diše mora da diše sa oba plućna krila.“ Uvek je bio za dialog pa čak i sa onima koji su se zalagali za mržnju, ubijanje, gde ga ja nisam u potpunosti razumeo; ali mogu sa sigurnošću reći da je bio pravi apostol mira. Kada bi ga drugi pitali kakav stav ima za budućnost, da li je pesimista ili optimista, uvek bi govorio da je – realista, ali mi vernici smo ga doživljavali kao realnog optimistu jer nikada nije gubio nadu. Uvek je govorio da kada prestanu nesuglasice i politički problemi odnosi Zapadne i Istočne crkve će se popraviti, uvek je širio duhovni pozitivizam.

U teškim trenucima 90-tih delio je sudbinu svih, pogotovo je teško bilo da se javno kaže da si katolik, ja takođe to znam i po svom vlastitom iskustvu počevši od škole, prijatelja… Takođe je zajedno delio sudbinu sa svima i u vremenima teške ekonomske situacije u Srbiji, pa je nesebično čak i svoju penziju i pomoć koju dobije iz inostranstva delio ravnopravno sa sveštenicima svoje biskupije.

Ja ću ga pamtiti po tome da, s obzirom da sam ja 1995 godine studirao u Sloveniji, on bi uvek kada bi dolazio prvo svraćao kod mene da vidi kako sam i da li mi nešto treba. A tako je bilo i sa vlč. Aleksandrom Ninkovićem i sada već pokojnim Milutinom Novakovićem, koji su tada studirali u inostranstvu. I tu se zapravo očitovala sva njegova ljubav i veličina. Taođe i kada sam bio ministrant, uvek bi mi ministranti bili srećni i radosni kada bi on bio sa nama. Takođe smo sa pokojnim župnikom crkve Krista Kralja vlč. Antunom Hočevarom pomagali nadbiskupu oko pravljenja lekovite rakije – Perkovca za koju je on pažljivo skupljao lekovito bilje i cveće, kao i pomaganje oko pravljenja vina. S obzirom da je u dvorištu bio vrt sa voćem uvek bi nam davao jabuke i šljive, a mi bismo uživali kraj njegovog ribnjaka u kome je imao zlatne ribice. Pamtim takođe i letnjikovac u sklopu župe, u kome bi smo se mi rado skupljali, ali bi nam se i pokojni nadbiskup pridruživao. Imo je pravi očinski odnos, nije nam bio samo duhovni otac nego i više. Dao je sebe u potpunosti za druge.

 

Marija Antonela Kanelić

FOLLOW US ON: