Pepelnica ili Čista srijeda i korizma

U srijedu, 5. marta je Pepelnica ili Čista srijeda – početak korizme. Tog dana je strogi post i nemrs. Donosimo kratki tekst o postu i nemrsu kao i o korizmi.

Post i nemrs

Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Vjernik toga dana jede samo jedan puni obrok , jer je post, te također ne jede meso s obzirom na to da je nemrs. U ostale petke uzima redovite obroke, ali odriče se mesa. Više od toga nije zapovijeđeno.

Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja.

Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Također znači uzimanje svih obroka, ali da to ne bude meso.

Također je i petak značajan dan za pokoru i nemrs. To je dan Kristove muke i smrti, stoga vjernici ne bi trebali jesti meso, a ako su okolnosti takve da moraju jesti meso, dobro bi bilo da se odreknu nečega što čine svakodnevno ili da učine dobro djelo.

”I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju svoja lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I otac tvoj koji vidi u skrovistosti, uzvratit će ti.”

Tekst:Laudato.hr

Korizma

Liturgijska godina je slavljenje Kristovih otkupiteljskih misterija raspoređenih u određene dane u tijeku jedne astronomske godine. Crkva dakle nastavlja u liturgiji  uprisutnjivati one Kristove teandričke (bogoljudske) čine kojima je on objavljivao i ostvario Božji pradavni naum o otkupljenju ljudskoga roda. Dakle u središtu liturgijske godine nije u stvari niz blagdana ili ideja, nego osoba Isusa Krista – uskrslog, čiji se dar spasenja prinosi i priopćuje ljudima pod različitim sakramentalnim aspektima u odvijanju kršćanskog kalendara. Božja ljubav za spas čovjeka se nastavlja uprisutnjivati u životu Crkve i čovječanstva. Središte te apsolutno i nezaobilazno uporište cijele LG jest dakle Pashalni misterij muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista. Prvi kršćani nisu poznavali drugi liturgijski blagdan osim Gospodnjeg dana, nedjelje, dana slavljenja živoga, uskrsloga Krista. Zato se taj dan zove i jest „prvotnim blagdanom – „dies festus primordialis“ (SC 106). Tek u 2. st. imamo izričite podatake o godišnjoj proslavi Uskrsa nedjeljom iza prvog proljetnog pleniluniuma. Dakle, cijela LG se kretala oko tjedne i godišnje proslave Isusova uskrsnuća. Zato je korizma ono liturgijsko vrijeme u kojem kršćani, procesom obraćenja i čišćenja, žive u punini Kristov Pashalni misterij u godišnjoj spomen-proslavi.

Korizma je nastala iz prakse katekumenata, iz njihove 40-dnevne intenzivne priprave za krštenje, koje je u prvim stoljećima bilo rezervirano za noć uskrsnog bdjenja. Potom je uvedena i 40-dnevna javna pokora javnih grešnika koji su željeli na Vel. Četvrtak pristupiti obredu pomirenja s Crkvom. No u isto vrijeme Crkva je pozivala i sve vjernike da pomognu katekumenima i pokornicima u toj njihovoj zahtjevnoj pripravi te da bi ujedno, provjerom  vjernosti svojoj krsnoj posveti, i sami obnovili svoje krštenje i posvijestili svoj kršćanski identitet. A kada je dokinuta praksa drevnoga katekumenata i javne pokore, bila je 40-dnevna priprava za Uskrs već duboko zaživjela u svijesti vjernika te je protegnuta na sve kršćane. Bio je to prirodan proces nastanka preduskrsne korizme, jer su sve tri ove skupine kršćana nastojali ispuniti Isusov poziv: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15).

Četrdestnica (korizma) nosi ime prema biblijskoj tipologiji gdje se broj 40 pojavljuje za oznaku više važnih događaja u povijesti spasenja. Središnje mjesto ima Isusov post u pustinji kroz 40 dana; zatim 40 dana je trajao potop, izabrani je narod 40 godina lutao pustinjom, Mojsije je bio na Sinaju 40 dana, kroz 40 dana je Golijat prijetio Izraelu, isti broj dana Ilija je na putu do gore Horeba, a toliko je vremena i Jona propovijedao Ninivljanima. U svim tim događajima riječ je o vremenu čišćenja, pokore i priprave za Božje očitovanje.

Duhovnost i akcioni program korizme, kao vremena priprave za Uskrs, sažeto je izloženo u 1. predslovlju korizme. Tu se kaže: „Jer ti nam svake godine daješ da radosno čekamo uskrsne blagdane … pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi … te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim božanskim životom“. U toj je molitvi naznačeno više velikih sadržajnih cjelina. To je ponajprije radosno iščekivanje svetkovine Uskrsa. A ta radost, označuje i pokorničku praksu, revniju molitvu i djela ljubavi. U završnici ove molitve se ukazuje na još jedan važan segment korizmenog vremena, a to je  priprava za krštenje, ali istodobno podsjeća i sve vjernike na njihovo poslanje i identitet. To su odrednice koje su već od ranih vremena života Crkve dale preduskrsnoj četrdesetnici  posebno dojmljivo oblikovan ustroj, program i sadržaj.

Korizma je vrijeme Božje milosti, vrijeme Božje ljubavi. To je ujedno i vrijeme pogleda u budućnost, vrijeme obnove. Čovjeku vjerniku se pruža prilika, da zastane i proboravi u sebi, te preispita i raščisti stanje po prostorima svoje nutrine. I tu se nagomilalo kojekakva smeća, raznih nepodopština, bjesova, zatim starih – možda bolnih i ružnih – uspomena, te kojekakvih gorčina i zavisti koje zaklanjaju pogled na svjetlo i ljude, na Boga i duhovne vrednote. Stara formula pepeljanja „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ – podsjeća nas činjenicu da postoji vrijeme. Na ozbiljnost prolaznosti vremena  upozoravaju i razne mudre izreke. Sjetimo se izreke rimskog pjesnikaVergilija: „Fugit interea, fugit irreparabile tempus“ (=Bježi međutim, bježi vrijeme u nepovrat, nenaknadljivo), kao i one poznate Ciceronove: „Horae quidem cedunt et dies et menses et anni, nec praeteritum tempus umquam revertitur“ (= Prolaze sati i dani, meseci i godine, prošlo vrijeme nikad se ne vraća). S vremenom dakle treba ozbiljno računati. Svaki je čas prigoda za dobro ili zlo, a budućih trenutaka je sve manje. Tu istinu trebamo posvijestiti i moći podnijeti te je ugraditi u svoje planove. Na to nas potiču također riječi nove formule pepeljanja: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Te riječi znače, najprije, da ima nešto što je drukčije, bolje i radosnije od onoga u čemu boravimo, što nam se čini jedinom stvarnošću, i to toliko da smo se možda i pomirili gomilom besmisli koje su se u nama udomaćile. Doista je potrebna vjera da bismo započeli nešto novo, neuobičajeno, neiskušano. No uvijek se bojimo novoga, najviše u nama samima. A nije riječ o novosti u nekim teško shvatljivim formulama ili nauku, jer se iza Isusovih riječi često krije zapravo dosljednost i zdrav razum.

I Kristovo pravilo o našim međuljudskim odnosima,  tj. da činimo ono što želimo da oni nama čine, poznato je posvuda u svijetu barem u svojoj negativnoj formulaciji: Ne čini drugomu ono što ne želiš da drugi tebi učini. To je zlatno pravilo opće etike. Pravilo izriče činjenicu da među ljudima postoji neki zakon uzajamnosti, tako da živjeti zajedno uvijek znači neku uzajamnost. No uzajamnost može biti trajna jedino u dobru. Svaki zao čin prema čovjeku je prekid te uzajamnosti i izvor sukoba u svim oblicima. Da bi se to izbjeglo uvijek je potreban višak dobra da bi se dobrom nadvladalo zlo. Potreban je predujam dobra  s kojim moramo uvijek iznova počinjati uspostavljati narušene odnose s drugim ljudima da naša uzajamnost bude dobra, te da gradimo ljudsku, redovničku i crkvenu zajednicu u kojoj se ljudski i vjernički dobro i skladno živi.

Imajući u vidu glasne poruke liturgijskih tekstova korizme i papinih poruka za korizmu – može se izvući dosta dobrih zaključaka. Očito je, dakle, da sve asketske vježbe korizme – post, milostinja i odricanje – nemaju smisao u samima sebi, osobito ne u negiranju čovjekove tjelesne naravi. Te su vježbe u službi relativiziranja svih ovozemaljskih ponuda i potreba, koje se čovjeku nameću ispred (iznad) vrednota Božje volje i protive se autentičnom profilu kršćanskog života. Treba uvijek imati pred očima veće vrednote koje vode ka istinskoj obnovi kršćanskog života. Zato je daleko važnije pitanje „Što smo u korizmi dobili?“ negoli  pitanje „Čega smo se u korizmi odrekli?“  Ako naš život svojim unutarnjim stavovima i vanjskim očitovanjem – osobito prema bližnjima – više ne  odražava Kristovo lice, onda sva odricanja postaju produžetak karnevala.

Korizma je vrijeme u kojem trebamo intenzivnije promišljati svoj odnos prema Bogu. Cilj nam je mir i susret s Bogom i susret s ljudima u Bogu. Polazišna točka korizme jest,  zapravo, radostan susret s Bogom i miran razgovor s bratom čovjekom.  Moguće je da uza sva velika korizmena djela odricanja – naš duh ostane nepromijenjen. Stoga ne čudi činjenica da u procesu preispitivanja svoga odnosa prema Bogu zapravo otkrijemo samo crte vlastitog egoizma, negativnosti i slabosti karaktera, te da Bog ostane daleko od nas. Korizmu, dakle, treba shvaćati kao osoban i radostan susret s Bogom. A susret s Bogom zahtijeva iskrenost, a ne neutemeljenu revnost. Darivanje je daleko vrjednije od odricanja.

Korizma je vrijeme pokore, poštenja i hrabrosti da si čovjek postavi odlučna pitanja.  Možemo ga nazvati i vremenom poštenja prema samima sebi. Prošlo je vrijeme karnevala i maski, vrijeme neistine, neiskrenosti i laži. A nakon tih dana, kada smo na Čistu srijedu posuli glavu pepelom i čuli popratne riječi „Sjeti se. čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“, ili „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15),  tj. kad smo čuli istinu o samima sebi, trebalo bi da to vrijeme bude doista vrijeme okretanja prema sebi, vrijeme svraćanja u vlastitu dušu, vrijeme ozbiljnog razmišljanja o sebi, o smislu života, o Bogu i onome što on od nas traži. To je vrijeme kad se trebamo upitati: što je sa mnom? Kako izgledam? Može li moja duša izdržati Božji pogled? Treba dakle stati pred zrcalo i hrabro se pogledati, ne zato da si kažemo kako smo pristali ili zgodni, nego da vidimo što nam nedostaje i kakvi bismo trebali biti? Neka nas Duh Sveti podupre u našim odlukama i ojača našu odgovornost prema potrebama drugih da bismo – činili i zadobili milosrđe.

Tekst: Dr. fra Benedikt Vujica