Pregled crkvenoga zauzimanja za selioce i izbjeglice
Seljenje i prisilno raseljavanje su otvorena rana današnjega čovječanstva, koja se sve više širi. Skrb Crkve za izbjeglice i selioce je u trajnom promicanju prava na život, mir, zaštitu i potporu – ustvrdio je kardinal Antonio Maria Vegliò, u članku objavljenom u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano, govoreći o papinskim pothvatima također i Svete Stolice glede onoga što se ne može smatrati samo društvenom pojavom, već i važnim radnim područjem za provjeru vjernosti crkvenom poslanju.
Predsjednik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika, koje od sutra ulazu u sastav novoga Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj, podsjeća na to kako je Crkva već od Drugoga svjetskoga rata nastojala odgovoriti, preko Papinskoga povjerenstva za potporu koje je 1944. godine ustanovio papa Pio XII., a koji je potom 1952. godine u apostolskoj konstituciji ‘Exsul familia’, koja se još i danas smatra Poveljom za selilački pastoral, potvrdio temeljno pravo osobe na seljenje, a Italiju predložio kao uzor – istaknuo je kardinal.
S Drugim vatikanskim saborom i pontifikatima Ivana Pavla II. i Pavla VI. djelovanje Svete Stolice još je odlučnije, sa sudjelovanjem u svim inicijativama međunarodnih organizacija oni su promicali zaštitu izbjeglica i obranu načela o prihvatu azilanata. Osim toga, Pavao VI. je 1970. godine ustanovio Papinsko povjerenstvo za dušobrižništvo selilaca i putnika, koje je 1988. godine, objavljivanjem apostolske konstitucije Pastor bonus, za vrijeme papinstva Ivana Pavla II., promaknuto u Papinsko vijeće. U neprekinutom kontinuitetu, Ivan Pavo II. i njegov nasljednik Benedikt XVI. potvrdili su obvezu solidarnosti, koja proizlazi iz pripadnosti jedinstvenoj ljudskoj obitelji, bez obzira na etničku, gospodarsku i ideološku razliku – podsjetio je kardinal.
Na posljetku, s pontifikatom pape Franje poklopila su se dva čimbenika; s jedne strane Papina osjetljivost „za prinudna seljenja te osobito njegova blizina izbjeglicama i žrtvama trgovine ljudima, koju je nazvao zločinom protiv čovječnosti i sramotnom ranom, nedostojnom uljudnoga društva, s druge pak strane novi oblik selilačke pojave, sa složenijim stanjem, a slijedom toga i potreba da se jamči zaštita izbjeglicama i drugim skupinama, kao što su osobe koje sele zbog klimatskih promjena i prirodnih nepogoda. Nije slučajno da se papa Franjo na svojem prvom izlasku iz Vatikana na Lampedusi susreo s izbjeglicama, te da je nakon toga žarko želio posjetiti i grčki otok Lezbos – ustvrdio je predsjednik Papinskog vijeća.Njegove su geste, smatra kardinal Vegliò, prodrmale savjesti ljudi i država, potičući traženje rješenja, ne podcjenjujući obvezu svih da dijele teret i osmisle selilačku politiku u vidiku prihvata, pozornu na probleme obitelji koje su u bijegu silom rastavljene te na zaštitu ranjivijih, kao što su djeca, žene, starci i nesposobni. Svi smo, naime, pozvani slijediti put koji nam papa Franjo pokazuje kao „revoluciju nježnosti“, preporučujući da se globalizira solidarnost radi prihvata izbjeglica i selilaca, podsjećajući da su i oni ‘meso’ Kristovo – zaključio je kardinal Vegliò.
(rv/kmc)