Propovijed nadbiskupa Hočevara na svečenićkom ređenju vlč. Stipe Filipovića

Predragi brate Stipe,
braćo i sestre u Kristu!

Htjeli mi priznati ili ne – činjenica je da živimo u velikoj duhovnoj razapetosti između neopisivog događaja Kristovog pashalnog misterija Njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo – i događaja Njegovog neizrecivog Drugog dolaska na kraju naše povijesne stvarnosti, odnosno na početku našeg sveobuhvatnog rođenja za onu apsolutno novu stvarnost kada će – konačno – Bog biti sve u svemu.

U tom svezadivljujućem procesu spašavanja sudjelujemo baš svi: svjesno ili nesvjesno, pozitivno ili negativno, gorljivo ili mlako, kao inspiratori ili kao zavodnici…

Danas, sada i ovdje, svjesno smo se svi mi uključili u posebno duhovno preobraženje našega brata Stipe ‒ postat će Kristov svećenik. Sv. Pavao je to tako duboko iskusio i tome se tako radovao da je samoga sebe nazvao »sužnjem u Gospodu« ‒ i predobro znajući da će biti samo toliko slobodan koliko sav i potpuno bude Njegov, Kristov. Divio se, nadalje, činjenici da može biti samo toliko sretan u Gospodinu koliko bude savršeno oruđe u Božjim svestvaralačkim rukama! U duhovnom bezumlju iskustveno je spoznavao da je samo toliko doista aktivan kojiko je potpuno i bez prekida na raspolaganju jedinom Tvorcu svega postojećeg. Upravo ga je ova neopisiva predanost Vječnom Ognju osposobila da postane apostol naroda i da najintenzivnije živi onda kada je bačen na zemlju, survan niz kamenje na obali i vezan u lance. On, sv. Pavao, poziva sve nas – a danas na poseban način našeg brata Stipu, »da postane dostojan poziva u koji je pozvan! Da sve podnosi u ljubavi. Sv. Pavao posebno poziva našeg budućeg svećenika Stjepana da se stalno trudi sačuvati jedinstvo Duha svezom mira« (Ef 4, 2‒4).

Jer u toj našoj neprekinutoj zemaljskoj, povijesnoj i eshatološkoj razapetosti, u naše smo vrijeme posebno pozvani da postanemo umjetnici jedinstva i tvorci mira.

Ako ikad, onda smo danas na izrazitiji način pozvani da u našem svijetu – koji je tako intenzivno podijeljen zbog pohlepe za materijalnim stvarima, za svestranim osjetilnim uživanjima i zbog našeg neprestanog takmičenja u karijerizmu i podlijeganju fami – napredujemo u umijeću traženja jedinstva. Uvijek – pa čak u pogansko vrijeme – uloga svećenika bila je: biti pontifeksom, biti graditeljem mostova. Graditeljem mostova među najudaljenijim obalama – kao što su Nebo i Zemlja. Na obalama najrazličitijih ponora kakve tvori pluralnost onog stvorenog, različitost naših kultura, jezika i tradicija…

Danas ćemo, dragi brate Stipe, na tebe polagati ruke, i to sa svom snagom molitvenog zazivanja! Zašto? Upravo zato da bi na Tebi i u Tebi bio Duh Gospodnji. Da iz tebe nikad više ne bi govorio stari čovjek, nego uvijek »novi čovjek« – alter Christus, drugi Krist. Prorok Izaija već te je proročki izvijestio da će te pomazati Duh Gospodnji, »Snaga s visine!« Izvijestio te je da Te samo On – Snaga Božja – može napraviti blagovjesnikom. Samo Njegovom snagom tvoje će riječi postati radosne, spašavajuće riječi. Samo Njegovom snagom moći ćeš pomoći siromasima. Tko su danas siromašni? Upravo mi ljudi današnjice, koji tako rado više uvažavamo prošle šizme nego današnje neograničene mogućnosti jedinstva. Koji tako rado gledamo na ono svoje: na svoj ego, na svoje vizije, na svoju naciju, na svoju kulturu, na svoje iskustvo, na svoj karakter. Gdje je, reci mi brate Stjepane, veće siromaštvo nego tamo gdje nema iskrenih odnosa, gdje u obitelji raste agresija, a u društvu nema mostova solidarnosti, pravde i pomirenja? Balkan rado nazivamo Balkanom upravo zato što među nama stanovnicima predivnog dijela Europe, inače najbližeg trima brdima – izvorima najviše kulture, civilizacije i duhovnosti (Kalvariji, Areopagu, Kapitulu), upravo među nama nema dovoljno harmonije, sloge, solidarnosti i zajedništva! Prečesto smo se i mi svećenici, redovnici te Bogu posvećeni narod više dali zarobiti različitostima nego usrećiti darovima jedinstva u Kristu. I dalje ne iscjeljujemo velike šizme, a mislimo da je danas bez toga moguće živjeti u pravom zajedništvu i jednostavno rješavati posljedice raskola bez iscjeljivanja samih uzroka.

Ti, Stipe, dolaziš iz Zagreba, tvoji su korijeni u BiH, a mjesto tvoga duhovnog boja i služenja je u Beogradu, gradu Ušća i mostu jedinstva Istoka i Zapada. Kako je sve to divno djelo proročkog duha! Da, sve dok se svi ne budemo susretali u velikom zajedništvu i velikoj suradnji, bit ćemo siromašni, slomljena srca, zarobljenici prošlosti, slijepi za ljepotu presvetoga Trojstva i gluhi za nove simfonije Duha Tješitelja. Svećenike Gospodnje koji su »službenici Boga našega« prorok Izaija imenuje kao sjeme: »On kaže: Tko god ih vidi, prepoznat će da su sjeme što ga Gospodin blagoslovi.«

U tebi, izabranom svećeniku Gospodnjem, svi moraju vidjeti pravo sjeme budućnosti: da tako naime vodiš narod Božji da po tvome svećeništvu svi postanemo stvarne ovce paše Njegove, to jest ‒ da se potpuno hranimo Božjom hranom ljubavi, a ne ograničenostima ljudske egocentričnosti.

Sam si, Stjepane, birao Evanđelje za ovaj dan. Želim ti da to ne bude samo nekakav odabrani dio ovog slavlja, nego stalno nadahnuće tvoga svećeničkog života. Želiš li biti Isusov Prijatelj? To ćeš biti ako budeš živio Njegovu evanđeosku univerzalnu ljubav. Time ćeš dati najveći doprinos onome što apostol naroda želi u današnjoj poslanici: »da svi prispijemo do jedinstva vjere, da svi dođu do spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4, 13).

Braćo i sestre!
Čovječanstvo bez Krista ostaje siromašno, mi ljudi bez punine Kristove zrelosti ‒ ostajemo nedovršeni.

Predragi Stipe! Ako budeš iskreno volio Crkvu, imat ćeš uvijek mnogo nadahnuća za svoje poslanje i obilje mogućnosti za svoju svećeničku djelatnost. Ako budeš ljude privodio zrelosti Kristovoj, bit ćeš uvijek radostan, sretan; da – blažen!

I tako neka bude. Amen