Razmatranje 19. nedelje kroz godinu
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
(Mt 14,22-33)
Jadan papa Leon – nije ni prošla godina od njegovog izbora a na radni stol mu je stigao slučaj „Bratstvo svetog Pia X“. Radi se o grupi tradicionalista sveštenika i laika koji su pre šezdesetak godina krenuli u krstaški rat protiv Drugog vatikanskog sabora, danas vode borbe na takav način da se krste levom i desnom od gnušanja kad vide savremenu liturgiju ili sablažnjavaju kad promatraju delovanje Crkve u svetu. Ova grupa je odjedanput primetila da oskudevaju u biskupima i odlučili su da reše deficit, kako drugačije nego biskupskim ređenjem. Ovim činom posle vremena labavog primirja izdejstvovanom papom Benediktom ušli su u šizmu i privukli na se ekskomunikaciju. Naravno, ovom vrhuncu katastrofe su prethodili satovi i satovi razgovora, ubeđivanja i dogovaranja. Najveći deo posla pao je na ramena kardinala Viktora Manuela Fernandeza kao prefekta Dikasterija za doktrinu vere, on je po službenoj dužnosti gasio verski, crkveni požar. Moram da odmah priznam da nemam dovoljno jaku glavu da bih nju sad razbijao o dogmatsko – kanonskim pitanjima šizme i ekskomunikacije. Mene je u celoj ovoj ujdurmi pala za oko jedna sasvim sporedna stvarčica. Kada su se uvređeni i buntovni tradicionalisti okomili na kardinala Fernandeza, među drvljem i kamenjem koja su nabacali na njega našla se i knjiga koju kardinal autorski potpisuje. Ona nosi intrigantan naslov koji oslikava sadržaj, dakle, knjiga se zove : „Sanjaj me. Umetnost ljubljenja“. Kad su do kardinala došle kritike, objašnjavao je da se radi o knjizi kateheza o ljubavi namenjenoj za mlade koji se spremaju za bračni život. Izopšteni raskolnici nisu nikako naseli na ovakve izjave i ustrajali su na optužbama tipa: ekskomunicirao nas je biskup koga je zanela umetnost ljubljenja…
Čitava ova kauza sa knjigom došla mi je kao vetar u leđa. Ako uzoriti kardinal na spisku svojih knjiga ima titul „Umetnost ljubljenja“, ja najobičniji kapelan mogu barem delomično da tumačim nedeljno Jevanđelje pomoću jedne slovačke ljubavne pesme koju smo kao klinci pevušili sredinom osamdesetih godina: „Ajde, da letimo zajedno“. Evo, nekoliko stihova u kojima pulsira teološki poruka: „Hajde da letimo zajedno, evo, ja već letim. Ako je dvoje srećno, ne fali im treći. Od poljubaca su nam otečene usne. Znaš da Te volim i zato Ti verujem. Ne možemo da sletimo, pa pripremi padobran. Moraš da mi veruješ ako želiš da me voliš…“
U ovoj pesmi ono što udara u oči je čvrsta veza između ljubavi i uzajamnog poverenja i pouzdanja jednog u drugog. Mladić je ubacio devojku u avanturu ali ona ga sledi jer gaji poverenje i pouzdanje u njega. Kad je s njim i pored njega ništa opasno njoj ne preti. Ljudsko srce se već intuitivno, spontano slaže sa ozbiljnom psihološkom i etičkom tvrdnjom – poverenje i pouzdanje predstavljaju osnovni atribut odnosa kao što su partnerska ljubav, roditeljstvo i prijateljstvo. Ovom rečenicom već polako prelazimo na teren Jevanđelja. Isus šalje apostole na Galilejsko more, ovde dožive oluju, preti im brodolom. Naravno da se javljaju strahovi, strepnje, možda i panika. Taj početni, prirodni strah treba da otera učenička svest da njihov Učitelj koji je njih uvukao u ovu avanturu neće dozvoliti da talasi uzmu maha. Pa poverovali su onome koji leči bolesne, čisti gubave, vaskrsava mrtve, umnožava hleb. Taj čudotvorac će sigurno da savlada i oluju. Čudotvorna moć nije jedini razlog smirenja oluje i hodanja po vodi. Isus interveniše jer mu je stalo do apostola. Čudo na vodi je mnogo više od uzbudljivog performansa, ono kao da poručuje: „Nema razloga za strahove. Ako ste sa mnom neće vam se ni vlas na glavi skriviti“. Isus izvodi čudo jer očigledno poseduje moć nad prirodnim življem i ujedno voli brižljivom ljubavlju svoje učenike. Vera se poklapa sa priznanjem Isusove čudotvorne moći i sa iskustvom prijateljskog zajedništva sa njim. Takva vera povlači sa sobom poverenje i pouzdanje koja smiruju. Ako oslabi vera jer su se u vernička srca ušunjale sumnje, poverenje i pouzdanje se brišu i strahovi i zabrinutost nadomeste smirenost. To je bio slučaj apostola Petra, njegovo stanje straha je Isus diagnosticirao terminom malovernost.
I sad da ne bih završio na optuženičkoj klupi poput kardinala Fernandeza zbog interesovanja za sentimentalne stvari srca, u razmatranju Jevanđelja ću da se otisnem u dublje vode. Mislim da čudo smirenja oluje donosi jednu ozbiljnu maltene metafizičku poruku. Objasniću. Čuda ozdravljenja, moći nad prirodom deluju kao naveštaj Božjeg carstva koje je došlo u Isusovoj osobi. Božje carstvo biće sagrađeno i ostvareno događajem Isusovog vaskresenja od mrtvih. Prema ovoj logici, čuda odjekuju kao preludij čudu svih čuda – vaskresenju. Nije tomu drugačije ni u slučaju oluje. Voda, more, talasi ne igraju u biblijskoj simbolici samo ulogu simbola života, u mnogim slučajevima su na lošem glasu. Biblijski čovek, autor starozavetnih knjiga, ne smatra vodu nekim bezazlenim nevinašcem. Talasi vode znaju da nateraju strah u kosti, u njima se čovek može udaviti, nestati, mogu da ga izbrišu iz zemlje da po njemu ne ostane ni traga. U Biblije je stvarnost vode i talasa poslužila kao metafora smrti. Isus koji je uspeo da obuzda vetar i oluju na moru i hoda po vodi već najavljuje da će snagom Božje ljubavi da ukroti u događaju vaskresenja i najopasnije talase smrti. On neće da utone zauvek i truli na dnu, neće ga udaviti smrt – vaskrsnuće od mrtvih kao što sada hoda po vodi.
Čudo hodanja po vodi i vaskresenje izvedena su zahvaljujući Isusovoj sinovskoj povezanosti sa Nebeskim Ocem, sa Božjom očinskom ljubavlju koja oslobađa od zla i daruje život. Isus čudotvorac kad se obraća apostolima koristi formulaciju „Ja sam“ – to zvuči kao aluzija na delovanje Boga Izbavitelja koji je oslobodio izraelski narod iz ropstva u Egiptu i opet će biti na delu kada će u slučaju Isusa Hrista smrt preobraziti u život i krst u prazan grob.
Kod svih Isusovih čuda se primećuje jaka dimenzija solidarnosti sa čovekom patnikom – Isus ozdravlja, daje sigurnost, vraća nadu…Solidarnošću odiše i Isusovo čudo na vodi kao naveštaj vaskresenja. Zanimljivo je da Isus smiruje uplašene apostole glagolom u obliku imperativa: „Ne bojte se“. Ovaj imperativ ćemo da čujemo na kraju Jevanđelja od anđela koji sedi u praznom grobu u nedeljno jutro i od samog vaskrsloga Isusa koji se pokazuje ženama. Isusovo vaskresenje nije njegova privatna svojina, ljudski svet pozvan je da se pridruži sudbini Vaskrsloga, da se saobrazi na Njegovu sliku. Zato vera u Vaskrsloga teši, smiruje, tera strah, budi optimizam…
Reakcija apostola na Isusovo čudo sažeta je u gestu klanjanja „pasti ničice“ i ispovesti: …uistinu, Ti si Božji Sin. I opet taj isti glagol „pasti ničice“ nalazimo u izveštajima o susretu sa Vaskrslim, njime se opisuje stav koji su zauzele žene kada su suočene sa Isusom vaskrslim od mrtvih. Vaskresenje u potpunosti otkriva Isusov identitet – On je Božji Sin koga je Božja očinska ruka istrgla iz talasa smrti i ta ista spasonosna ruka ljubavi će i nas da pridruži sudbini Vaskrsloga.
Vlč. Andrej Đuriček