Razmatranje 3. nedelje kroz godinu C

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
(Lk 1,1-4; 4,14-21)
Plakati sa glumcem Milanom Marićem u vitrinama Jugoslovenskog dramskog pozorišta već mesecima skreću pažnju prolaznika na predstavu Edip. Radi se o pozorišnom komadu klasika Sofokla koji doseže do stare Grčke, broji skoro2500 godina. U izvedbi ovog pozorišta glumci igrajući likove ove drame ne šetaju po bini u belim togama poput starih Grka nego nose savremena odela i farmerke. Režiser Vito Taufersmešta radnju u savremeni politički i kulturni kontekst. Moram priznati da me uvek intrigiraju adaptacije ovog tipa. Nije samo u pitanju da se stavi na glumce moderna odeća i osavremenirečnik, onako kozmetički, poenta je u tome da se pronađu ideje, teme i stavove koje potiču iz starog sveta ali ništa ne gube na svojoj aktuelnosti i pulsiraju u glavama i srcima ljudi 21. veka. U takvim poduhvatima uspostavlja se dijalog prošlosti sa sadašnjošću. Prošlost nadahnjuje sadašnost, sadašnje se nadovezuje na ono prošlo ali ga ujedno i nadmašuje, nadilazi, donoseći nešto novo i neočekivano.
Slično preplitanje prošlosti i sadašnosti vibrira u odlomku iz Jevanđelja po Luki koji uzimamo ove 3. nedelje. Starozavetno proročanstvo odnosi se na lik Isusa Hrista koji počinje svoju karijeru javne ličnosti. Na delu je jedna teološka zamisao o sadašnjosti u kojoj se ostvaruju očekivanja i nadanja koja su odjekivala u prošlosti. Prošlost se susreće sa sadašnjošću i grle se kao sestre nakon dugog vremena rastanka.
Odmah na početku nije na odmet skrenuti pažnju na geografsko – kulturni ambijent u kojem se odvija Isusova inauguracija. Proročanstvo koje predkazuje javno delovanje Isusa kao propovednika, čudotvorca i egzorciste proglašeno je u sinagogi u gradiću Nazaretu, jednom zabačenom mestu koje se nijedan put ne spominje u Starom zavetu, dakle, nosi sudbinu velike nepoznanice i anonimnosti. Isus prve korake kao javna ličnost poduzima u jednoj nedođiji. Ovakve margine igraju u Jevanđelju po Luki važnu ulogu. Isus sa margine kreće prema centru (sveti grad Jerusalim). Biće okružen marginalcima (siromasi, bolesnici, carinici…), oni se na kraju pokazuju kao najzahvalnija publika koja će krenuti njegovim tragom za razliku od elite koja mu podmeće nogu da ga obori. Margina prema ovoj logici postaje centar: posljednji su prvi, gladni nasićeni, bogati otpušteni praznih ruku, neznatni uzvišeni...
Isus se odmad na početku svoje javne aktivnosti identifikuje sa onim čemu se nadao prorok Isaija u vezi sa Božjim slugom poslanim od Boga. Proročanstvo stoji u 61. poglavlju: navestiti radosnu vest siromasima, isceliti srca slomljena, navestiti slobodu zarobljenima, oslobođenje sužnjevima, navestiti godinu milosti Gospodnje…
Na prvi pogled kao da prorok gaji prevelike nade. Nije li to pretežak teret koji može polomiti leđa jednom smrtniku? U proročkom viđenju narečeni performansi ne spadaju u agendu političara, vojskovođa, humanista ma koliko vešti, moćni onibili. Njih može da izvede samo onaj koga opečaćuje, nadahnjuje i proniče Duh Božji. To znači onaj koji je Božji saveznik, onaj koji naslanja svoje slabe snage na stenu Božje svemoguće ljubavi, onaj čiji razum računa na Božju mudrost; onaj koji je najpre u dijalogu sa Bogom tek onda se okreće prema braći.
Pojavom takvog Božjeg izabranika, sluge i miljenika počinje godina milosti Gospodnje. Otkucava vreme kada padaju okovi, otvaraju se grobovi, slepi progledaju, robovi stiču slobodu, zalutali se vraćaju u zavičaj, očevi se mire sa sinovima, siromasi se nasićuju, tužni se smeju…Prorok Isaija opisujući delovanje Božjeg Pomazanika i uspostavu godine milosti Gospodnje posegnuo je za slikama i izrazima koje se odnose na instituciju jubilarne godine u jevrejskoj verskoj kulturi. To nije nikakva slučajnost. Jubilarna godina slavljena svakih 50 godina sadržilistu ritualnih, ali još više moralnih propisa i pravila čijim poštivanjem treba da se godina obeležava – oslobađanje robova, brisanje dugova, povratak zaplenjene zemlje, pomirenje sa Bogom i braćom u međuljudskim odnosima, odmor od rada. Proslava jubilarne godine kao da pruža predokus budućnosti Božjeg carstva.
Stavke Jubilarne godine kao što su oslobođenje, praštanje, pomirenje i radost zajedništva prelaze sa nivoa očekivanja na nivo Isusovog „sada i ovde“, pomeraju se u sadašnjost. Pošto je Sin, Božji izabranik i miljenik i kao takav nosilac Božjeg Duha kojim je opečaćen, On u sebi inaugurira Jubilarnu godinu, godinu milosti Gospodnje.
Naveštajem o Božjoj očinskoj ljubavi, otkrivajući milosno lice Boga, Isus nam pruža novi identitet, identitet voljenih sinova i kćeri Boga Oca : nismo više robovi da se bojimo, nego smo primili Duha posinstva u kojem kličemo : Abba, Oče; ako smo deca Božja, onda i baštinici Božji (iz Poslanice Rimljanima).
Čudima ozdravljenja, isterivanjem zlih duhova i na kraju slavnim uskrsnućem od mrtvih Isus budi nadu slepima da će jednom pozdraviti sunce novog dana, gluvima da će čuti vrevu ulica, uzetim da će prohodati, svima nama koje tišti strah od smrti da će i onaj najteži kamen goba biti odvaljen…
Nas pomirene sa Bogom, isceljene Božjom ljubavlju Isus potiče da uzajamno pružimo ruke pomirenja, brišemo dugove, zakopavamo ratne sekire, batalimo kritizerstvo koje drugome dodeljuje samo uloge negativca.
Jevanđelski tekst o godini milosti Gospodnje zatekao nas je na početku Jubilarne godine 2025. – ova podudarnost je providonosna. Praštajući, tražeći pomirenje, poštivajući druge kao voljenu decu nebeskog Oca, izgrađujući zajedništvo omogućujemo da vreme milosti otkucava u našem vremenu, ovde i sada.
Vlč. Andrej Đuriček