Razmatranje 4. nedelje adventa
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.
Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
(Mt 1,18-24)
Pre nekoliko godina se na RTS-u se vrtela emisija „Stranac u Srbiji“. Moderator obično pita svog sagovornika – stranca šta ono „baš srpsko“ izaziva kod njega kulturni šok. Ako mene pitate, ja se i posle 21 godinu boravka u Srbiji čudom čudim koliko strahopoštovanja zna da utera u kosti, koliko suza izmami ona čuvena trijada pojmova: Porodica (poreklo) – Zavičaj (običaji, tradicija) – Narod (otadžbina). Verovatno zbog toga što potičem iz gradića koji je slovio za grad bez tradicija sagrađen na brzinu maltene na livadi, imam plitke korene i zazirem od one retorike: za porodicu, za narod…Takve parole mi zvuče previše plemenski, mirišu na mentalitet zatvorenosti koji ima svoje finale u uskogrudnim, isključivim stavovima koje se lako mogu izvitoperiti u nepotizam, koruptivan ortakluk tipa „po babi i stričevima“ ili „pa kome najpre ako ne svojima“. Naravno, svestan sam toga da kad sam se već drznuo da hulim na narečenu trijadu „porodica, zavičaj, narod“, ne mogu se zaustaviti u argumentaciji samo na nivou ukusa i preferencija nekog kozmopolitnog urbanog lika koji se kreće u krugu dvojke već treba da se pozovem na najviši autoritet Isusa Hrista. Mislim da mi upravo on šalje vetar u leđa. Objasniću. Isus nije nešto naročito negovao porodične vrednosti: svojom majkom i braćom je proglasio one koje vrše volju Božju. Što se tiče zavičaja, rano ga je napustio, krenuo sasvim jedinstvenim putem i raskrstio sa običajima i konvencijama svog rodnog kraja. Nije gajio ni nacionalni ponos kako se propisuje nacionalno osveštenima rodoljubima – drugovao sa sumljivim strancima i oduševljavao se njihovom verom i vrlinama. Ova njegova distanca na relaciji porodica, zavičaj, narod ima dublje razloge od sekularnog kosmopolitizma, ona je nebeske prirode. Isus nije rođen od krvi, ni od volje muževlje, nego od Boga. Začet je po Duhu Svetom od djevice. A upravo o tome je reč u tekstu Jevanđelja po Mateju koji razmatramo ove zadnje nedelje adventa.
Za razliku od Jevanđelja po Luki glavni lik kod Mateja je Josif. Na raspolaganju imamo skromne podatke o njemu. Navodi se da je bio pravedan. Pravednost u biblijskom smislu podrazumema dubok egzistencijalni sklad srca i uma sa Bogom, taj sklad se ispoljava vršenjem Božjeg zakona. Pravednik nosi zakon kao lako breme i sladak jaram što mu pričinjava radost i donosi spokoj. Pravednik obiluje dobrim delima poput plodonosnog stabla. Josif je pravedan, dakle, u skladu sa Božjom voljom, baš u trenutku kada odluči da otpusti svoju buduću, obećanu suprugu. Nalazi se pred ozbiljnom dilemom. Njegova verenica Marija koja još živi pod roditeljskim krovom ali u svojstvu supruge je trudna a Josif je svestan da nije otac. Prema mišljenju legalista Marijin slučaj trudnoće traži ozbiljnu istragu i otvaranje parnice. No postoji i druga mogućnost: odustati od istrage i parnice, u tom slučaju suprug uputi supruzi pismo kojim deklariše da se odriče braka. Josif je posegnuo za ovim zakonskim rešenjem. Ima zahvaljujući veri dublji uvid u zakon znajući njegov smisao i suštinu: to jest poštovanje čoveka i zaštita njegovog dostojanstva. Josif je potpuno na strani zakona jer zakon je tu zbog čoveka a ne čovek zbog zakona. Ovim svojim stavom Josif već najavljuje Onoga koji je došao da ispuni Zakon i Proroke i kad će na kraju biti optužen da njih krši. Slično pravednom Josifu, Isus pokazuje na suštinu, otkriva smisao boreći se protiv legalizma i formalizma koji se zadržavaju samo na površini.
Josif je dobio zadak dati ime detetu. Zaustavimo se na ovoj činjenici. Ime nije samo znak koji podseća na lice koje ga nosi. Lično ime prema biblijskoj tradiciji najavljuje poslanje koje treba da nosilac imena u svom životu izvrši. Dete će se zvati Isus i Emanuel, u prevodu na srpski znači “Bog je spasesenje” i “Bog je s nama”. U obadva slučaja Isus je savršeno izvršio misiju koju imena opisuju: Bog je u Isusu postao blizak kao roditelj svome detetu i ova blizina Božje ljubavi je spasonosna snaga koja oslobađa od zla koje nas želi uništiti.
U slučaju Josifa se kod davanja imena radi i o tome da dete imenom postaje u formalno pravnom smislu priznat član porodice, uspostavlja se očinsko – sinovslji odnos i Isus se uključuje u jevrejski narod. U Bibliji je Bog predstavljen kao onaj koji zove čoveka po imenu – to znači da nas Bog uzima za svoje, prihvata nas kao svoje sinove i kćeri. U Božjem slučaju obraćati se čoveku po imenu poklapa se sa Božjom voljom kojom Bog želi da postojimo kao slobodne ličnosti, želi da nas prati svojom ljubavlju i oslobađa od zla koje preti da izbriše naše ime. Ova teologija imena nas poziva da izgovarajući ime drugoga priznajemo njegovo dostojanstvo ljudske osobe i uspostavljamo s njim dijalog u kojem darujući sebe obogaćujemo sami sebe. Pazimo na ime drugoga – jer najveće tragedije ponižavanja čoveka počinju oduzimanjem ličnog imena i stavljanjem broja – o tome pričaju patnici koncentracijskih logora.
Jevanđelisti Mateju je posebno stalo do toga da Isusa predstavi kao ispunjenje onoga u šta je verovao i čemu se nadao jedan pravoveran Jevrej. Isus je, dakle, Božji konačni odgovor na nade i očekivanja starozavetnih proroka. Sa tom nakanom jevanđelista preuzima proročanstvo Isaije i primenjuje ga na osobu Isusa. Samo da podsetimo: proročansto je izrečeno u jednoj napetoj političkoj situaciji sedamsto godina pre Hrista. Judejski kralj Ahaz je u dilemi da li da se priključi antiasirskoj koaliciji koju čini jevrejsko i sirijsko kraljevstvo i zajedno da krenu u borbu protiv asirskog kralja Tiglet Pilesara ili da ostaje po strani i time riskira da se zameri svojim saveznicima. Dok razbija glavu u ovoj dilemi, dolazi prorok koji ga smiruje smanjujući veličinu opasnosti od Izraela i Sirije. Pored ove smirujuće poruke prorok adresira kralju čudnovate vizije: Devica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel…
Pametni egzegeti muku muče da protumače ovu izjavu, neki tvrde da se radi o Mesiji koga očekuje jevrejski narod, drugi opet u njoj vide metaforu koja se odnosi na čitav narod ili ima i onih koji zastupaju mišljenje da je prorok ciljao na konkretnog lika, potomka kralja Ahaza. Biblista Rudolf Kilian sažima ova istraživanja: Nijedan pokušaj tumačenja nas ne uvereva u svoju tačnost. Oko majke i deteta ostaje tajna, barem za današnjeg čitaoca, ali verovatno i za ondašnjeg čitaoca, možda čak i za samog proroka.
Bilo kako bilo ali prvi hrišćani nisu po tom pitanju imali nedoumice, narečeno proročanstvo su uzeli kao predskazanje devičanskog začeća i rođenja Isusa Hrista od device Marije. Sam jevanđelista Matej daje prednost grčkom prevodu koji koristi reč partenos ( devica ) umesto izraza na hebrejskom koji ima značenje mlada žena. Izveštaj o devičanskom začeću nalazimo i u Jevanđelju po Luki – sagledavano više iz perspektive Marije. To da se ovaj podatak pojavljuje u različitim oblicima svedoči da su autori jevanđelja imali na raspolaganje drevne iskaze i tradicije koje su cirkulisale u prvim zajednicama.
Isus devičanski začet po Duhu Svetom – šta to uopšte znači? Za njega i za nas kao njegove sledbenike? Devičansko začeće je objava Boga Stvoritelja, one stvaralačke snage Božjeg Duha koja iz nebića poziva u život. Božja stvaralačka moć obuhvata i prirodu, materiju, vidljivo i opipljivo i sad stvara novog Adama – Isusa Hrista. Papa Benedikt XVI je u svojoj knjizi Detinjstvo Isusovo u vezi sa Isusovim začećem citirao teologa Karla Barta: U Isusovoj istoriji postoje dve tačke u kojima Božje delovanje ulazi u materijalni svet. Prvo, Isusovo začeće i rođenje i drugo, Isusovo vaskresenje od mrtvih.
Ujedno začeće bez sudelovanja muškarca pruža lekciju iz hristologije, bolje rečeno, daje odgovor na pitanje o Isusovom poreklu i time odgovora na pitanje o suštini njegovog poslanja: odakle si ti, Isuse? Nebeski Otac po Duhu Svetome je autor i njegove ljudske naravi. Isus i kao čovek sasvim pripada Bogu, stvoriteljska ljubav Boga Oca je njegovo poreklo. Potiče iz ljubavi Boga Oca razlivene po Duhu Svetome. Devičansko začeće je tako početak njegove posebne povezanosti sa Bogom Ocem po Duhu Svetomu i zavisnosti od Božje ljubavi. Ona je njegovo poreklo, njegova otadžbina. To daje Isusu slobodu, nenavezanost i distancu od takvih ljudskih stavki kao što su porodica, zavičaj i narod. Oni koji ga slede i veruju u njegovo Ime isto su rođeni od Boga a ne od krvi, ni po volji tela, ni po volji muževljoj. Kao Isusovi sledbenici i suzajedničari njegovog sinovljeg odnosa prema Bogu jesmo u svetu ali ne od njega. Dobro znamo da samo Božja očinska ljubav, stvaralačka i spasonosna snaga, izvor je našeg postojanja i garancija opstanka, a ne rođaci, zavičaj i nacija.
Vlč. Andrej Đuriček