Razmatranje 4. nedelje adventa

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
(Lk 1, 39 – 45)
U američkoj književnosti prve polovine dvadesetog veka pojavljuju se likovi autsajderi koji uprkos teškim uslovima i bez podrške porodice postižu uspeh koji na kraju zasenjuje dostignuća onih privilegovanih sa boljim startnim pozicijama.
Gledano svetovnim očima takav autsajder je bio i Isus u odnosu na Jovana Krstitelja. Tko je od njih veći, značajniji? Ovo pitanje se provlači celim Novim zavetom. Da ne bude zabune. U Evanđelju po Luki odmah nakon scena dva naveštaja rođenja dobijamo odgovor koji ide u prilog autsajdera Isusa – njemu je predodređena pozicija lidera. Jelisaveta, Jovanova majka odaje poštu Mariji kao majci Gospodina – Gospodina Isusa kome se u Jelisavetinoj utrobi već klanja dete Jovan.
Meni se čini kao da ovo „rivalstvo“ tinja sve do kraja – do trenutka Isusovog uskrsnuća kada se definitivno potvrđuje titula Gospodin ( Kyrios ) koju je izustila Jelisaveta nadahnuta Svetim Duhom. Na prvi pogled stvari oko prvenstva nisu tako kristalno jasne. U Evanđelju po Luki nalazimo dva opisa naveštaja rođenja dvojice dečaka. Prvi je upućen Zahariji o rođenju Jovana Krstitelja. Taj drugi naveštaj je adresovan na Mariju i odnosi se na začeće Isusa. Iz aspekta vanjskih okolnosti i kulturne, socijalne situacije primalaca naveštaja onaj o Jovanu nadmašuje poruke o Isusu. Evo, navodim dve razlike koje favorizuju Jovana. Zahariji se anđeo obraća u Jerusalimu, svetom gradu o kome proroci prorokuju da će da postane glavni grad u mesijansko vreme. Naveštaj Mariji se događa u jednoj nedođiji – galilejskom Nazaretu, dakle, zabiti koja nijednom nije pomenuta u Starom zavetu. Osim toga Zaharije prima anđela kako dolikuje – u jednom liturgijskom ambijentu u jerusalimskom hramu, simbolu Božje prisutnosti usred izraelskog naroda. Mariju zatiče anđeo u običnoj kući. Druga razlika potiče od socijalne klase kojoj Marija i Zaharije pripadaju. Odmah pada u oči Zaharijin privilegovan položaj u odnosu na Mariju. Zaharije nastupa u svojstvu sveštenika, Marija je devojka pred udajom. Jovanu je odmah na početku priuštena bolja startna pozicija, Isus kao da je zakinut što se porekla i geografije tiče.
Ali ipak ima nešto što već navešta Isusovu konačnu „pobedu“. Prema logici stvari koje su najvažnije a ipak ljudskim okom teško zapažane kod Isusa zauzimaju prvo mesto a Jovanu je dodelena uloga putokaza. Anđeo Gabriel u zabačenom Nazaretu porukom o kraljevskoj časti i kraljevstvu koje se sprema za Isusa daleko prevazilazi ono što je rečeno o Jovanu u kraljevskom i religioznom centru Izreala. Marija, jednostavna devojka od 15 godina svojom verski zrelom reakcijom na anđeoski naveštaj o devičanskom začeću iznenađuje – stari Zaharije sveštenik ima šta da uči od nje. Starija rođakinja Jelisaveta deli Mariji kompliment zbog njezine čvrste vere koja se slušajući anđela manifestovala kao poverenje, pouzdanje u Boga i poslušnost njegovim planovima. Marija ne samo da veruje u Boga nego veruje Bogu. Takvom verom se Marija svrstava u liniju onih pravovernih na čelu kojem stoji Avram, praotac vere.
Roditelji niže klase, jednostavna kućica u Nazaretu, još siromašnija pećina u Vitlejemu, običan zanat stolara, posle sudbina lutajućeg propovednika a na kraju krst rezervisan za ozbiljne delikvente – to je spisak Isusovih aduta sa kojima očigledno gubi utakmicu sa svešteničkim sinom, vatrenim asketskim prorokom Jovanom koga narod uvažava. A ipak, taj prvi preuzima vodstvo, on postaje lider. Ispod neznatne, beznačajne, jednostavne spoljašnosti porekla ( Josip i Marija ) i geografije ( Nazaret, region Galileja) koja ne obećava ništa spektakularno bruji život Božjih izabranika u kome stasa taj kome će zbog pobede nad smrću nadenuti titulu Gospodin. Naši kriteriji, procene o tome što je važno, perspektivno, što zaslužuje prvo mesto očigledno omanu. Prema Božjim planovimau prve redove imaju oni sa mentalitetom sinova – u poniznoj poslušnosti usklađeni sa Božjom voljom, predani Ljubavi Božjoj, odrešeni od sveta slave, moći, bogatstva, siromasi u duhu koje uzdržava Nebeski Otac. Ono što na prvi pogled izgleda kao hendikep koji Isusa usporava u njegovoj karijeri – poreklo i mesto odrastanja – na kraju se pokazuje kao dobitna kombinacija koja ga gura napred. Marija u svojoj veri anticipira one stavove koje Isusu donose konačnu pobedu i od privilegovanog Jovana čine njegovog glasnika: odricanje od sopstvenih planova u sinovskoj poslušnosti Božjoj volji i raspoloživost za Boga koji čini sa siromasima u duhu velika dela spasenja.
Jelisaveta je dobro naslutila da Marija iz zabačenog Nazareta je onaj najprikladniji ambijent za Onoga koji će voljom Božjom postati Gospodin, Kyrios – pobednik nad smrću.
Vlč. Andrej Đuriček