Razmatranje 7. uskrsne nedelje
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«
(Iv 17,20-26)
Božja providnost nam je ove 2025. godine namestila nekoliko jubileja koji imaju potencijala da izraženo rečnikom krunice umnože veru, učvrste nadu i umože ljubav. U svetoj Jubilarnoj godini obeležavamo godišnicu ( 1700 godina ) Nikejskog sabora na kojem je sastavljeno Verovanje koje dan danas ispovedaju svi hrišćani, katolici, pravoslavni i protestanti. Ovo Verovanje stoji kao kamen temeljac hrišćanske doktrine. Papa Franja je u buli kojom je otvorio Svetu godinu 2025. „Hodočasnici nade“ svrstao godišnjicu sabora među znakove nade, nade u budućnost u kojoj će biti hrišćani konačno jedno. Ova „sveta“ koincidencija jubileja je bila na meti refleksija u januaru kad ekumenska nastojanja dobivaju vrlo konkretni oblik u Molitvenoj osmini za jedinstvo hrišćana.
Tema jedinstva hrišćana se javila za reč i ove sedme uskrsne nedjelje. U službi reči uzima se odlomak iz Isusove Velikosvešteničke molitve koju je izrekao posle zadnje večere. Isus upućuje molitvu Bogu Ocu za jedinstvo svojih učenika. Ni u jednome govoru o ekumenizmu ne nedostaje naznaka na ovu Isusovu oporuku – na to da je on pre odlaska na krst zaklinjajući Oca molio za jedinstvo budućih učenika, Crkve svih vremena. I to je dakle dobro. ( iz knjige „Isus iz Nazareta“ od pape Benedikta XVI)
Jedinstvo učenika ne spada u neki ljudski projekat, učenici ne treba da neguju veštine timbildinga, ono što traži od njih Isus je da nasleduju njegovo jedinstvo sa Bogom Ocem. Isus je u svojstvu voljenog Sina neraskidivo povezan sa svojim Ocem, okrenut prema Njemu, ukorenjen u Njegovoj očinskoj ljubavi. Isus poziva svoje učenike da ulaze u zajedništvo s njim – više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što čini njegov gospodar, vas sam nazvao prijateljima.
U zajedništvu sa Isusom učenik dolazi do spoznaje o Ljubavi Boga Oca, toj Ljubavi Isus preporučuje svoje prijatelje, deli s njima svoje sopstveno iskustvo sina u odnosu na Boga. U ovom zajedništvu sa Isusom i Bogom Ocem sastoji se suština vere koja povezuje Isusove učenike.
Jedinstvo počiva na veri u Boga i onoga koga je on poslao – Isusa Hrista. Jedinstvo buduće Crkve počiva na onoj veri koju je Petar nakon otpada brojnih učenika u ime dvanaestorice ispovedio u sinagogi u Kafarnaumu: I mi verujemo i znamo: ti si svetac Božji. Ova Petrova ispovest sadržajno je bliska velikosvešteničkoj molitvi. Ovde susrećemo Isusa kao onoga koga je Otac posvetio, koji se posvećuje za učenike, koji same učenike posvećuje u istini. Vera je više od ideje, doktrine: ona znači stupanje u zajedništvo s Isusom Hristom i po njemu s Ocem. Vera je istinski razlog zajednice učenika, temelj jedinstva Crkve. ( iz knjige Isus iz Nazareta)
Ova vera se ispoveda u hrišćanskim crkvenim zajednicama koje su nažalost podeljene, postoje razlike koje razdvajaju, ne dozvoljavaju da blagujemo za jednim evharistijskim stolom ili priznajemo pastirski autoritet predvoditeljima. No uprkos tome ima razloga za optimizam u pogledu na pitanje jedinstva hrišćana. Verovanje predstavlja zajedničku baštinu iz koje crpi svaka hrišćanska denominacija. To što nas hrišćane povezuje, to što nam je zajedničko je ono najvažnije, najvrednije, najosnovnije… Protestanti, pravoslavni i katolici, svi mi srcem prihvatamo i jezikom ispovedamo veru u stvaralačku ljubav Boga koji iz nebića poziva u život, u Isusa Hrista, Sina Božjega koji je poslan svetu da nas privodi Bogu Ocu, u Duha Svetoga koji nas pridružuje sudbini Isusa voljenog Sina, krećemo se u ambijentu crkve gde se Hrist propoveda i slavi, primamo krštenje da bi smo se saobrazili Hristu, negujemo nadu u ponovni dolazak Isusov i radujemo se budućnosti Božjeg carstva. Ispovedajući veru kako je ona doktrinalno sažeta u nikejskom Verovanju mi hrišćani smo već jedno.
Isusova molitva za jedinstvo ne odnosi se samo na one koji ispovedaju njegovo ime, ona misli na čitav svet. Isusova je želja da u svetu zavlada jedinstvo među svim stanovnicima zemaljske kugle. Jedinstvo ljudskih sinova i kćeri se postiže samo ljubavlju, ona je jedina efikasna strategija koja vodi do jedinstva jer samo ljubav nadvladava prepreke, približava udaljene, pomiruje posvađane, gradi mostove, ruši barijere. Ali opet – ljubav koja ima potencijal jedinstva nije čisto ljudskog porekla. Ona potiče iz iskustva Božje ljubavi, to znači da pretpostavlja veru u Boga koji nas je po svome Sinu prihvatio kao svoje voljene sinove i kćeri, jedinstvo sa Bogom rađa plodom jedinstva među ljudima. To je Isusov put: preobrazio otuđenost od Boga u sinovski odnos sa Njim i time je srušio barijere koje nas razdvajaju.
Vlč. Andrej Đuriček
