Razmatranje liturgijskih čitanja XXVIII. nedjelje kroz godinu
Teolozi i filozofi 19. i 20. vjeka često su postavljali pitanje o suštini, esenciji kršćanstva. Došli su do zaključka : kršćanstvo nije u prvom redu učenje o postojanju Boga, besmrtne duše ili o vječnom životu nego susret sa Kristom i zajedništvo prijateljstva s njime u smislu nasljedovanja. O tome govori i odlomak iz Evanđelja po Marku koji uzimamo u ovoj 28. nedjelji kroz godinu.
Čovjek se obraća Isusu sa ozbiljnim pitanjem : “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni ?” Sigurno ga je privukla Isusova reputacija učitelja koji uči kao onaj koji ima moć a ne kao pismoznanci i farizeji, reputacija učitelja čijim rijećima se dive. U svom pitanju povezuje pitanje morala, moralnih načela sa baštinom vječnoga života. Time se svrstava u red iskrenih tražitelja koji se trude da otkriju smisao života, cilj koji treba postići, vrednosti koje treba potvrđivati. Odrediti cilj, smisao, afirmacija vrednosti, poštovanje moralnih načela su siguran put koji vodi do jednog ostvarenog, uspješnog života koji ima pred sobom budućnost. Izraelski narod je slijedio uverenje da poštivanjem zapovjedi i potvrđivanjem pravih vrednosti u individualnom i kolektivnom smislu se postigne siguran, bezbedan život na svojoj vlastitoj zemlji bez pretnje neprijatelja uživajući u miru plodove svog rada. Kasnije se ova vizija u sapijencialnoj literaturi još više produbila i produhovnila na takav način da je umesto zemlje bez opasnosti od neprijatelja nastupio vječni život bez prijetnje smrti, raspada, nestanka kao plod života provedenog u vrlinama, mudro i pobožno.
Isus odgovara protivpitanjem : “Zašto me zoveš dobrim ? Nitko nije dobar doli Bog jedini.” U ovom pitanju i odgovoru pulzira jedna duboka istina – pitanje moralnog dobra, pitanje vrednosti povezano je sa konceptom Boga. On kao izvor svega postojećeg i garancija opstanka u svojoj stvaralačkoj mudrosti i ljubavi odredio je pravac u kojem se razvijaju bića postižući cilj svog postojanja, razumna bića ovaj pravac prepoznaju kao sopstveno poslanje i potvđuju ga kao vrednost, definišu ga kao moralni zakon. Dakle, moralni zakon koji čovjek kodificira u svojoj savesti pretpostavlja i poziva se na Božju stvaralačku mudrost i ljubav. Osim toga, Bog se objavio i djelovao u konkretnoj povijesti čovjeka kao spasavajuća ljubav – o tome svjedoči povijest izraelskog naroda. Deset Božjih zapovesti su ljudski odgovor na Božju inicijativu spasenja. Čovjek je doživeo dinamiku Božje ljubavi koja spasava i ovo iskustvo spasenja nadahnjuje cijeli njegov moralni život.
Isus nabraja zapovesti iz druge ploće Desetora, radi se o načelima koja regulišu međuljudske odnose. Vjera u Boga Stvoritelja i Izbavitelja koja se izražavala liturgijom u hramu povlači sa sobom kulturu poštivanja drugoga, njegove slobode, imovine, dobrog glasa, kulturu pravednosti koja se bazira na postulatu dostojanstva ljudske osobe stvorene na Božju sliku. Zapovesti su formulisane u negativnoj formi kao zabrane – kao moralni minimum koji nalaže kao prvi korak ne činiti zlo i izbegavati napasti koje mogu voditi do moralno loših postupaka. Radi se o „slobodi od“ koja treba da sazrije u „slobodu za“.
Sam čovjek kao iskreni tražitelj osjeća ovaj moral zapovesti kao nedostatnim. Isus potvrđuje ovu njegovu intuiciju i predlaže rešenje : “Idi, prodaj što imaš, podaj siromasima, dođi i idi za mnom.” Prodavanje imanja i darivanje dobitka siromasima ovde ne znači neki radikalni potez humanizma, altruizma. Odricanje imetka slijedi jedini cilj – oslobođen i rasterećen od zemaljskih briga nasljedovati Isusa. Isus, prijateljstvo s Njime je odsada jedina sigurnost na koju se računa, jedina stijena na koju se nasloniti, jedine ruke kojima se povjeriti, jedina roditeljska ljubav u koju se pouzdati, jedini krov pod koji se sakriti. U njemu se sažima cijeli moralni zakon, u tom smislu biti moralno savršen poklapa se sa „biti Isusov učenik, nasljedovatelj, imitator“. U zajedništvu sa Isusom koji nam je posredovan u crkvenoj zajednici uzimamo udela na njegovom sopstvenom životu Sina i brata što predstavlja onaj najviši stepen morala, vrednosti i zakona. Po Isusu i s Njime uvedeni smo u sinovski odnos sa Bogom, obraćamo se Bogu kao svome Ocu i uživamo u njegovoj očinskoj ljubavi. Po Isusu i s Njime drugi oko nas dobivaju status braće i sestara prema kojima zauzimamo stav opisan u blaženstvima – blagost, krotkost, milosrđe, saosjećanje, mirotvorstvo, glad i žeđ za pravednošću.
Ovo nasljedovanje izgleda previše radikalno i čini se kao da je neostvarivo u ovozemaljskim uslovima. Neki tumači Isusov poziv svrstavaju u kategoriju preporuka, savjeta prikladnih za neku asketsku elitu ili za one koji se kreću na granici jurovidih. U prvoj Crkvi se ovaj Isusov zahtjev smatrao univerzalnim, upućen svakom čovjeku. Prihvatiti ga i odgovoriti na nj pretpostavlja razumevanje shvaćanje i prihvaćanje osnovnog evanđeoskog paradoksa – tko želi život svoj spasiti, izgubiće ga, tko izgubi život poradi mene, spasiće ga.
Moje Ja je pohranjeno, sačuvano i afirmisano u ljubavi Isusovog Ti, koji me traži, poznaje i voli više od mene samoga. Zahvaljujući Isusovom Ti moj Ja postaje autentičniji, originalniji, stabilniji. U evanđeoskom smislu svaki gubitak, svako odricanje donosi obilat dobitak koji nadmašuje naša očekivanja. Šteta, čovjek tražitelj iz Evanđelja nije shvatio ovaj paradoks, zato je otišao pun imetka ali praznog srca.
Vlč. Andrej Đuriček
